Ako poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske usvoje sramni Prijedlog zakona o posebnom registru nevladinih organizacija, doći će do narušavanja temeljnih ljudskih prava, ali i obaveza koje je BiH preuzela od Evropske unije ratifikujući Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i Pakt o građanskim i političkim pravima.
Ovo smatra Danijela Majstorović, profesorica Filološkog fakulteta u Banjaluci koja se gotovo dvije decenije bavi analizom političkog diskursa u BiH. Majstorović tvrdi da je Prijedlog zakona diskriminatoran i štetan, da ograničava građane i “targetira” nevladine organizacije koje se finansiraju od projekata zato što javnog novca za ovaj sektor nema, pogotovo ne za one koji kritikuju poteze vlasti.
Majstorović kaže da bi nakon usvajanja ovog zakona moglo doći i do zabrane rada nekim organizacijama, da odgovorna lica mogu biti krivično gonjena ili novčano kažnjavana, ali da je ipak najveći problem kršenje ljudskih prava.
“Ovaj zakon je u Mađarskoj oboren i to na nivou EU, upravo iz ovih razloga. Jasno je da BiH krši svoje obaveze u pogledu ljudskih prava jer Prijedlog zakona je suprotan obavezama koje BiH preuzela ratifikujući Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i Pakt o građanskim i političkim pravima. On ugrožava slobodu udruživanja. Vi i ja se više nećemo moći udružiti da pričamo o nekom problemu poput femicida, migracija mladih, odliva radne snage, zato što bi neko mogao da nas optuži da djelujemo protiv države. Blanko se pretpostavlja sumnja na one koji rade za dobrobit društva, čime se dodatno stigmatizuje rad organizacija, te ograničava sloboda učešća u društvenim tokovima. Ugrožava se moja sloboda izražavanja i tjeraju me da mislim kako misli jedan mozak u ovoj državi, a to nije prihvatljivo”, kaže Majstorović.
Zašto je po Vašem mišljenju ovaj zakon sporan?
Prijedlog uspostavlja poseban registar organizacija, fondacija, udruženja i drugih, a sve pod kontrolom Ministarstva pravde RS. U ovaj zakon nisu uvrštene komercijalne organizacije i lobističke organizacije, agenture stranih država, izgleda da su samo “targetirane” organizacije civilnog društva, ali ne i korporacije. Mi ne možemo znati po ovom zakonu koliko je neka korporacija, bila ona američka, ruska ili kineska, upumpala novca kod nas. To isto može biti strana agentura ili interes. Jasno pada u oči da je ovdje u pitanju “targetiranje”.
Koji su “gorući” problemi zakona?
Ima ih nekoliko. Prvo, jezik i to zato što zakon uvodi termin “agent stranog uticaja”. Kojeg? Svjetskog, ruskog, finskog? Da li je svaki strani uticaj neminovno loš? Ovdje se to odnosi na neprofitne organizacije (a vlasti se na to vade) koje se bave političkim organizovanjem i djelovanjem usmjerenim na ugrožavanje demokratije, urušavanje integriteta Republike Srpske, kršenje Ustava Republike Srpske, zajamčenih sloboda i prava i raspirivanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje. Naravno da želimo da znamo ko su te organizacije koje to rade, ali ako ja hoću da osnujem organizaciju civilnog društva i bavim se istraživanjem zašto mladi odlaze u Njemačku, mene može neko optužiti da ja vršim političko organizovanje i djelovanje usmjereno na ugrožavanje integriteta zato što kritikujem i govorim o odlasku mladih iz RS. To znači da ja ne smijem proizvesti nikakvu kritiku društva, a da ne rizikujem da me proglase agentom stranog uticaja.
Šta je gore, agenti stranog uticaja ili strani plaćenici?
Uz svu zasluženu kritiku koju upućujem NVO, narativ vlasti da su organizacije civilnog društva “strani plaćenici”, pokazuje da smo u velikim problemima. Ako žele transparentnost NVO sektora i njihovog finansiranja, imaju oni legitiman cilj, ali on se ne opravdava i ne postiže legislativom zasnovanom na pretpostavci da je neko agent stranog uticaja. Ovo je namjerno kreirana zlonamjerna pretpostavka koja se primjenjuje neselektivno da je bilo koja finansijska podrška nekog nedržavnog subjekta kao i organizacija koja prima ovu vrstu podrške, odgovorna za ugrožavanje društveno političkih i ekonomskih interesa državnih institucija da nezavisno i nesmetano rade. To znači da će se nekome “učitavati” da je protiv RS, samo zato što je primio neku pomoć. Ovaj zakon je veoma diskriminatoran i zasnovan na izvoru finansiranja, tipu pravnog lica. Šta je sa biznisima? Oni nisu agent stranog uticaja? Hoće li sigurne kuće postati agenti stranog uticaja?
Kakve su potencijalne posljedice?
Stigmatizuje se ionako kljakavo civilno društvo, a terminom strani agent se nameće ideja stranog špijuna, što je strašno. Smatram da treba kritikovati nevladin sektor kao što se moraju kritikovati i vladini potezi, zato što je to sve u interesu javnosti. Tome civilno društvo i služi. Jasno je da mi jesmo nekakav poluprotektorat, takav je ‘Dejton’, naš Ustav i ova nesređena država. NVO mora dobijati neki novac. Na primjer, u Hrvatskoj taj novac dodjeljuje lutrija. Nažalost, kod nas NVO sektor jeste sveden na strane pare, ali zato što država finansira samo svoje nevladine organizacije. Na sve to, duplira se postojeća regulativa i udvostručuje posao institucijama, a stvara se dodatni teret na organizacije civilnog društva, na administraciju, a treba to sve i implementirati.
Gdje su “rupe” u civilnom društvu?
Nevladin sektor u svojim dijelovima je postao sam sebi svrha i to treba kritikovati. Istina, ima kritika, ali one dolaze iz desne pozicije kada se opisuju kao nekakvi neprijatelji, dok su iz lijeve pozicije klasni neprijatelji, uhljebi i tako dalje, za razliku od onih koji zaista rade. Nije NVO sektor bajkovit, kao što to nije ni Vlada. Mnogo toga je dio agende, pa tako kažu jedne godine da su u fokusu žene, onda djeca, pa Romi, onda migranti i tako dalje. Radi se po agendi, zanemarujući stvarnost.
Da li možemo da uporedimo život od projekata na Zapadu i kod nas?
Nismo djeca, svi smo svjesni da nema posla bez novca. Upravo na tom “trulom” zapadu, u Njemačkoj konkretno, ljudi, profesori, doktori nauka, žive do penzije od projekata. Nema stalnih poslova, vrlo ih je malo i uglavnom živite od projekata. Takve su i Slovenija i Hrvatska. Ako nađete projekat, vi ćete to i raditi. Nas sve finansira Vlada novcem građana, ja dobijam platu od države, ne moram nijedan projekat napraviti, ni donijeti pare. U našoj akademskoj zajednici ljudi nisu ohrabreni da traže sredstva kao što je to na zapadu. Da radim u organizaciji civilnog društva, to ne bi moglo tako. Dakle, mi se dovodimo u situaciju, i smiješno je što uopšte o tome govorimo, da ako radite nešto za društvo i državu, bićete diskriminisani.
Još su neke države pokušale, pa i usvojile ovakve zakone. Kako su oni prošli?
Ako stavimo stvari u međunarodnu perspektivu, Vlada RS nije jedina koja u procesu donošenja zakonodavnog okvira za ogrančavanje stranog uticaja. Posljednjih godina su to radile, više ili manje uspješno, Mađarska, Gruzija, Kirgistan, pa čak i Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Evropska unija. SAD ima famozni FARA zakon. Ti zakonski okviri iako variraju od zemlje do zemlje i oni ne targetiraju samo civilno društvo, već i komercijale i lobističke organizacije. Tako bih i ja, kao neko ko živi ovdje i zainteresovana sam za moje društvo, voljela da znam koliko se izdvaja novca na lobističke organizacije, na primjer. Ili, koliko je Kina uložila u Republiku Srpsku? Gdje mogu da nađem te podatke? Jesu li transparentni?
Šta kaže FARA zakon iz SAD-a, na koji se predsjednik RS Milorad Dodik stalno poziva?
Taj zakon je inicijalno usvojen pred Drugi svjetski rat u svrhu suzbijanja nacističke propagande. On se često citira kao razlog za usvajanje, postoje velike razlike između njega i ovoga što kod nas planiraju da usvoje. Mnoge se NVO u Americi finansiraju iz stranih izvora pa se ne moraju registrovati. On nije usmjeren protiv NVO. Takozvani ‘Foreign Agents Registration Act’ odnosi se najviše na subjekte i pojedince uključene u zakulisne radnje. Podaci od aprila ove godine govore da postoje 516 tih subjekata i pojedinaca, te da većinu čine advokatske firme i lobisti koji često i rade u ime stranih vlada i kao ogranci inostranih političkih partija. Manje od pet odsto je onih koji su pod organizacijama civilnog društva. Nismo mi jedini, svako voli da kontroliše, ali pod FARA zakonom se neko ne registruje samo zato što je primio finansije iz inostranstva.
Šta se desilo sa Mađarskom?
Mađarska je jedina zemlja Evropske unije koja ga je usvojila, ali je Evropska komisija 2020. godine zbog toga pokrenula postupak pred Evropskim sudom. Ovaj sud je odlučio da Zakon o transparentnosti organizacija koje se podržavaju iz inostranstva krši zakone EU uključujući i Sporazum o funkcionisanju EU, kao i Povelju temeljnih ljudskih prava. Godinu kasnije, Mađarska je morala da povuče taj zakon, zato je uvela diskriminatorne i neopravdane restrikcije na strane donacije organizacijama civilnog društva.
Da li ovaj zakon može da ugrozi kandidatski status BiH?
Još je u novembru prošle godine stajalo u izvještaju EU o stanju napretka da je ovaj nacrt usvojen i da će još dublje da podriva funkcionisanje demokratije. Do naših je političara kojim ćemo putem ići, ali o tome se mora raspravljati i ljudi se moraju informisati o tome. Ovaj zakon krši ljudska prava i protivan je standardima EU. Neke zemlje van EU to mogu da rade, ali Mađarskoj je zakon oboren. Ovo može biti klizav teren, poguban.
Koje su najteže posljedice ovog zakona?
Koliko vidimo iz javnog diskursa, mi se stalno borimo protiv nekog imaginarnog neprijatelja. Strepimo za svoje živote i borimo se za ovu djecu koja bježe odavde i od ovoga. Najbolji nam odlaze da rade u domovima za stare i na baušteli, jer će tamo bolje živjeti od nekog manuelnog posla i svojoj djeci omogućiti bolji život, svjesni da nikada neće moći da rade posao za koji su se ovdje školovali. I ne možete da im zamjerite. To je najteža posljedica. Ne možete obezbijediti pristojan život, ne možete da platite stan, kvadrat, režije i ako se razbolite, tek onda ste u nevolji. Plašim se budućnosti, jer ovo ne izgleda dobro.
