Građanski aktivizam

Gorak okus pobjede – zar je 7 godina bilo potrebno boriti se da bi se dokazala suludost i nezakonitost ideje da se na Bunskim kanalima podignu mini hidroelektrane?

Foto: Klix
I niko iz vlasti, na kraju, neće odgovarati, za zloupotrebu položaja, nezakonito izdavane dozvole, otvorenu podršku sumnjivom investitoru sa stranačkim background-om i pokušaj pljačke i uništavanja neprocjenjivog prirodnog bogatstva?

Udruženje “Majski cvijet” i Fondacija “Atelje za društvene promjene – ACT”, koji se godinama bore protiv izgradnje mini hidroelektrana na spomeniku prirode Bunskim kanalima i koji su uspjeli da dobiju pravnu bitku, dokazavši neregualarnosti u postupcima izdavanja dozvola od strane institucija vlasti na lokalnom, kantonalnom i federalnom nivou, biju posljednju bitku u toj priči – za raskidanje koncesionog ugovora zaključenog 2015. godine.

Uz poziv predsjedniku Vlade HNK, Nevenku Hercegu i kompletnoj Vladi da hitno donesu odluku o raskidu ugovora za izgradnju mHE na Bunskim kanalima, koji je kantonalna vlada svojevremeno potpisala sa firmom Hercegovina građevinsko zanatstvo d.o.o. Mostar, aktivisti iznose i neke informacije koje pojašnjavaju kako je uopšte moglo doći do ovog problema i zašto je on tako dugo trajao i podrazumijevao uključenost različitih nivoa vlasti, koji su, manje-više otvoreno podržavali “investitora”.

“Sada je već izvjesno da od izgradnje mHE na Bunskim kanalima neće biti ništa i samo se čeka posljednji korak – raskid koncesionog ugovora od strane Vlade HNK/Ž, ali smatramo da je bitno ukazivati na ekocidne namjere i podršku koju su ovom kontroverznom projektu pružali pojedinci i organi gradske i kantonalne vlasti.”, navodi se u Facebook objavi “Majskog cvijeta” i “ACT”-a.

Tako su infografikom objavljenom na njihovim Facebook stranicama, pomenute organizacije podsjetile javnost da je dugogodišnja ministrica finansija FBiH (koja je na tu dužnost imenovana još u martu 2015. godine) i visokopozicionirani kadar HDZ-a, Jelka Miličević, do 2018. godine bila prokurist (opunomoćenik) firme Hercegovina građevinsko zanatstvo.

Mediji su ranije upozoravali i da je sa spornom firmom povezan i ministričin suprug Dragan Miličević, takođe iz HDZ-a. Kao i ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Donko Jović, koji se čitavo vrijeme ponaša kao zastupnik te firme, čak nakon sudskog poništavanja okolinskih dozvola za MHE, dajući izjave da to ne znači da se one ne mogu graditi.

Politika, odnosno interesi stranaka na vlasti i klijentilističkih lanaca oko njih, je duboko u korijenu ovog problema. Kao uostalom i svakog drugog u BiH. No, to što se u ovom slučaju radi o HDZ-u, neka je vrsta slučajnosti, odnosno rezultat koalicionog dogovora.

Portal Tacno.net još u oktobru 2016. je to objasnio:

“Prema nezvaničnim informacijama koalicioni partneri HDZ i SDA postigli su politički dogovor o izgradnji hidroelektrana na rijeci Neretvi. Tako je gornji tok pripao stranci SDA a donji HDZ-u. Indikativno je da su  glavni akteri uključeni u sporni proces prikupljanja dokumentacije za izgradnju Bune 1 i Bune 2,  članovi HDZ-a ili su veoma bliski ovoj stranci.”

Drugim riječima, mogli su to biti, i na nekim drugim mjestima jesu, kadrovi iz i oko SDA.

To je ta čuvena teza da su političke svađe, svo ovo vrijeme, predstava za glupi narod, a da se stranke na vlasti, zapravo, bez problema dogovaraju o svemu što ima neku vrijednost. Ali ne kako će tu vrijednost oplemeniti u interesu građana, nego kako će je međusobno podijeliti i kako će ona, u konačnici, završiti u džepovima stranačkih tajkuna i lidera.

O podjeli interesnih zona između stranaka vladajuće koalicije i međusobnom nemiješanju u urbicid koji provode nad Mostarom, i korupciji u pozadini svega, svojevremeno je, u intervjuu za portal Antikorupcija, govorio urbanista Sead Pintul, koji je konstatovao: “Glavni uzrok bezakonja je, u suštini, vlast na ovim prostorima… Koga interesuje lokalna zajednica od njih sada? Njih interesuje samo: ‘Koliko je meni? Evo pravi ti tu, ti tu, pa ćemo se čuti’.”.

A o sumnjivosti čitavog posla u vezi gradnje MHE na Bunskim kanalima i zanemarivanju javnog interesa, govori i podatak, koga su pomenute organizacije iznijele, da je ugovor koje je Ministarstvo potpisalo sa Hercegovina građevinsko zanatstvo d.o.o. Mostar predviđao da koncesionar plaća tekuću koncesionu naknadu u iznosu svega 2% (prvih pet godina), odnosno 3% (poslije pet godina) od vrijednosti proizvedene električne energije u ovim elektroenergetskim objektima.

„Nije uopšte zdravorazumski dopustiti izgradnju kilometarskih zidina na Bunskim kanalima, zaštićenom spomeniku prirode, ali je gore od toga jedino napraviti računicu u kojoj investitoru pripada 98%, odnosno 97% dobiti, a lokalnoj zajednici 2%, odnosno 3%.“, zaključuju aktivisti.

Naravno, to „nije zdravorazumski“ podrazumijeva način razmišljanja „normalnog“ čovjeka, koji misli o interesu zajednice, a ne ideje za sticanje ličnog bogatstva po svaku cijenu karakteristične za ovdašnje političke kriminalce.

Ponekad, stranke, suočene sa javnim pritiskom, odustanu od nekog projekta. Ali to samo znači da im projekat ili nije toliko važan ili da tek privremeno odustaju od njega, računajući na poslovičnu sklonost amneziji na ovim prostorima. A svakako ne znači suštinsku promjenu, nego tek, u globalnoj postavci, nebitan izuzetak. Pljačka prirodnih bogatstava i javnih resursa se, naime, nastavlja.

Srećom, i borba protiv nje. Ma koliko, već u startu, izgledala izgubljena.

Ali i “pesimističnim realistima” je potrebna nada. A nema bolje hrane za nju od povremenih pobjeda.

Pa tako treba shvatiti i zasad još uvijek nezvaničnu informaciju da je Donko Jović, prvi čovjek Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede HNK, prema Vladi HNK uputio prijedlog odluke o raskidu ugovora o koncesiji za izgradnju malih hidroelektrana “Buna 1” i “Buna 2” na Bunskim kanalima. Čime će ova priča, bar za neko duže vrijeme, biti adaktirana.

Građani u akciji