Moj djed je učio bogosloviju u Monastiriju. U nešto drugačijim okolnostima, postao bi grčki pop. Umjesto toga, završio je u Ulcinju, kao pekar. U jednom trenutku svog života bio je prilično imućan čovjek – za ono vrijeme, za ove krajeve. Osim u vjeronauci, bio je dobar u matematici: u dijelu matematike. Izvrsno je, naime, sabirao i množio, dok je gajio duboko nepovjerenje prema oduzimanju i dijeljenju.
Život je, ipak, skončao u siromaštvu. Komunisti su mu oduzeli pekaru, nakratko ga zaposlili u njoj a onda ga bez penzije otpustili. Ljudi su i za manje konstruisali mizerne porodične antikomunističke epove – naslušali smo se i načitali takvih. Od mene to niste i nećete čuti. Mogli su mu oduzeti i 20 miliona Reichsmaraka u zlatu, to ne bi promijenilo činjenicu da je komunizam najbolji poznati društveni sistem u poznatom dijelu svemira.
Ulcinjsku društvenu pekaru, u koju je bila uzidana i pekara moga djeda, na kraju je, kako to već biva u demokratiji i kapitalizmu, neko kupio za sitniš – ili mu je, vjerovatnije, jer i to obično biva, država još i doplatila da pekaru prepiše na sebe. Elem, moj djed je bio Grk rođen u turskom carstvu, koji je završio u Ulcinju jer su tamo živjeli ljudi čiji je jezik govorio i sa kojima je znao kako da živi i posluje. Po svemu što znam, tom čovjeku se živo jebalo i za naciju i za državu – naročito za državu. Ona, država, za njega je bila neprijateljski entitet koji je tu da te prevari i tlači – sudbina ga je, nedvojbeno, učvrstila u tom uvjerenju. Govorio je: „Ako ti država kaže da ideš tamo, ti pohitaj na suprotnu stranu“.
Sa takvim stavom, tom čovjeku je mjesto bilo u Americi. I bio je stigao tamo, tražeći brata-emigranta koji je nestao. Nije ga našao, dakako. Njegov brat bio je tek jedan od mnogih koje je ta velika zemlja progutala, da im se ni grob ne zna. Iz nekog razloga, djed nije postao Amerikanac. Njegova domovina bila je druga imperija, u koju se vratio onda kada više nije postojala: no imperije, pa tako i otomanska, žive dugo nakon što izdahnu.
Sve vam ovo pričam zato što je Dodik opet nešto srao o tome kako će svoju administrativnu jedinicu izdvojiti iz Bosne i Hercegovine. Isto će, navodno, učiniti i Čović. Ili neće, jer će ih u tome, navodno, spriječiti Bakir.
PRIMAKLI SE, DAKLE, IZBORI
Primakli se, dakle, izbori. A pred izbore naši političari ili kao prave ili kao brane državu – kako koji. U međuvremenu kradu. Da ih čovjek ne poznaje, pomislio bi da su to lopovi koji pred izbore zauzmu pozu državnika.
Pali ta priča, nije da ne pali. Prvi koji je na izborima popušio sa tim „narativom“ je Milo Đukanović. On je branio Crnu Goru do posljednjeg daha: poslije izbora čuli smo da je spreman da je brani i iz šume. Poražen je jer je stvorio sistem u kojem se toliko kralo, sistem takvog bezakonja i nepravde, da je država na oči njegovih birača prestala da postoji. Postojali su ustav, himna i zastava, ali države više nije bilo. Đukanovićev kleptokratski sistem toliko je oslabio državu da grupa Amfilohijevih sljedbenika i ekoloških aktivista danas bez problema zaustavi NATO vježbu na Sinjajevini. Toj „državi“ je Amfilohije, svojim „litijama“, pola godine pravio malu, bezgrešno začetu djecu. U toj državi, sred pandemije, u gradu u kojem su zatvorene škole i kafane, jer je među korona virusom najgore pogođenim mjestima u Evropi, moji susjedi prave zabranjenu svadbu. Čitav grad odjekuje od njihove muzike i nema nikoga da taj veseli klaster pošalje kući, ili još bolje – u karantin, a organizatora kazni.
Posve sam siguran da će četnici koji su preuzeli vlast u Crnoj Gori pokušati da i formalno ukinu tu državu: no države, kao što rekoh, već nema. Nemaju šta ukinuti.
ŠTA SE MOŽE ODVOJITI
Isto tako, ni Dodik nema šta odvojiti od Bosne i Hercegovine. Čak i da odvoji, to ne bi bila država. Ovdje ne postoje države, nego teritorije, kojima upravljaju, kako bi rekao Sveti Augustin, „razbojničke družine“.
Sa druge strane, nacionalstranački branioci Bosne i Hercegovine čine sve što mogu da oslabe tu državu i njene institucije. Oni Bosnu i Hercegovinu brane od Dodikove secesije, a uništavaju vlastitom korupcijom.
Kako će sve to završiti – ne znam.
Ali znam ovo: za razliku od djeda, ja nemam duboko nepovjerenje u državu. Mislim da država jeste čudovište, no pod određenim okolnostima to čudovište one kojima je zaštita potrebna može odbraniti od čudovišnih pobjednika istorije. Tako mislim jer sam u takvoj državi rođen i u njoj živio prvih 17 godina života. Za razliku od mog djeda, nisam rođen u tuđem carstvu, nego u svojoj državi. Te države više nema. No postoje, još uvijek, dvije koje smatram svojima: Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Činim što mogu – ma koliko malo i manje od malo to bilo – da te države opstanu. No ako i građani tih država žele njihov opstanak, moraće se otarasiti bezmalo čitave političke klase – i onih koji tim državama prijete i onih koji te države brane. U suprotnom, ovdje niko neće podići pobjedničku zastavu. U suprotnom, pobjednik će, na koncu, ugasiti svjetlo i za sobom zaključati vrata. Savršeni mrak biće jedina zastava, a mrtva tišina jedina himna.
