Dvije vijesti s kraja prošle sedmice o dvoje različitih političara iz dvije različite države Evropske unije, možda bolje od bilo kakvih statističkih podataka, uključujući one o ispunjenosti kriterija za pristup ili bar za otpočinjanje predpristupnih pregovora, govore o tome koliko je BiH, zapravo, daleko od te Evropske unije.
Prva se odnosi na čelnika najveće opozicione stranke u Poljskoj Donalda Tuska, koga znamo i kao bivšeg predsjednika Evropskog vijeća, kome je policija oduzela vozačku dozvolu na 3 mjeseca i izrekla novčanu kaznu zbog prebrze vožnje, odnosno zbog toga što je prekršio dozvoljeno ograničenje od – 50 kilometara na sat. Na šta je on reagovao pokajničkim stavom da je kazna “adekvatna” i da je prihvata bez dalje diskusije.
No, ono čega se Donald Tusk stidi, time se ovdašnji političari hvale i ponose. Pa se protuzakonito luđački vozaju sa uključenim rotacijama, nedozvoljenom brzinom, pretiču upadajući u makazice, dovodeći u opasnost druge učesnike u saobraćaju – i pravo je čudo što dosad nisu prouzrokovali neku tešku nesreću (ne računamo li onu zasad nedokazanu stravičnu priču majke iz Banjaluke). A sjećamo se i svojevremenog kažnjavanja Milorada Dodika, zbog vožnje brzinom od 200 km na sat, doduše, u susjednoj državi, a ne u BiH – jer ga ovdje, po njegovoj izjavi, policajci koji ga zaustave, kad vide o kome se radi, samo “profesionalno”, kažu: “Svaka čast predsjedniče”. Nije rekao dal ih pritom “počasti”.
Druga priča odnosi se na sada već bivšu predsjednicu norveškog parlamenta Evu Kristin Hansen, koja je dala ostavku na svoju dužnost nakon što se otkrilo da joj parlament plaća stan u Oslu iako godinama ima kuću s mužem u blizini glavnog grada.
Sve jako podsjeća na svojevremeno otkriće CIN-a da je 35 delegata federalnog Parlamenta, zahvaljujući manjkavostima propisa, za smještaj, odvojeni život od porodice i prevoz do kuće, za dvije i po godine naplatilo više od 410.000 eura. Ispostavilo se, međutim, da se, osim što je čitava ta stvar sa privilegijama političara potpuno nemoralna, u većini slučajeva radi i o prevari i nezakonitom prisvajanju budžetskog novca. i da ih, npr. na adresama koje su prijavili kao iznajmljena mjesta stanovanja i na osnovu toga uzimali novac, uopšte ne poznaju.
CIN je tada, takođe, ustanovio da pet od osam savjetnika koje je postavila tadašnja predsjedavajuća Doma naroda Parlamenta FBiH Lidija Bradara, ne ispunjava uslove za imenovanje na te funkcije, što opet, u konačnici, predstavlja prevaru i otuđivanje javnog novca.
No, tu sličnost prestaje. Jer, niti Bradara, niti iko od poslanika uhvaćenih u prevari, nije niti podnio ostavku niti krivično odgovarao za ova (ne)djela.
I to je, naravno, samo jedan od bezbroj primjera bezobraznog, bahatog i kriminalnog ponašanja ovdašnjih političara za koje nikad niko nije odgovarao, bio smijenjen, a svakako nije ni podnio ostavku. Za ono par izuzetaka nije zaslužna pravna država, nego unutarmafijaški obračuni u institucijama i političkom “establišmentu”.
Norveška političarka, nakon otkrivanja nečega što se u njenoj zemlji tretira kao prvorazredan skandal, a u BiH kao normalna pojava, izjavila je da je krivo protumačila pravila. I, kao i u bosanskohercegovačkom slučaju – nije usamljena. Tako je u septembru ministar porodice Kjell Ingolf Ropstad dao ostavku nakon što se saznalo da je registrovan na adresi s roditeljima iako živi s porodicom u Oslu. U četvrtak je ured tužitelja objavio da je još šest zastupnika pod istragom zbog sličnim problema s boravištem.
Dakle, zloupotreba položaja i kršenja zakona ima i u Evropskoj uniji. Ali, za razliku od BiH, tamo postoji i kazna za one koji se ogriješe o zakon, bez obzira ko su, odnosno da li su članovi ili čak funkcioneri vladajuće stranke. Jer funkcioniše pravna država, odnosno tužilaštva i sudovi rade svoj posao. I jer društvo, pa i njegov politički establišment, im određene moralne norme. Koje, između ostalog, podrazumijevaju i preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. A što rezultira ostavkama ili smjenama u ovakvim slučajevima.
Ostavkama iz moralnih razloga, koje ovdašnjim političarima ne padaju na pamet ni u mnogo ozbiljnijim situacijama i za mnogo ozbiljnija kršenja zakona. Naprosto zato što se, kao Luj XIV poistovjećuju sa državom – ne vodeći računa da je nešto što je možda bilo normalno u 17. stoljeću, u 21. za ludnicu – i smatraju da su nepogrešivi i iznad zakona ili da je jedini stvarni zakon njihova riječ. Uzgred, otuda i stalni pozivi da se nacionalni lideri dogovore o stvarima koje su regulisane zakonima i ustavom i još pritom ignurišući demokratske institucije.
I tako… Od Evropske unije smo daleko tačno onoliko koliko su daleko naši političari od evropskih i njihovih moralnih normi. I koliko je naša država daleko od pravne države. Znači… “poprilično”.
