Na zemljištu porodice Lasovan na Vrbasu u Laktašima je radno. Gomile pijeska i šljunka izvađene su i ostavljene među drvećem na obali rijeke. Bageri i kamion su ugašeni do sljedećeg kopanja.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) tu drugi put nalaze Radomira Simu Lasovana. On razdvaja sitni kamen od krupnog na mašini za separaciju. Pijesak i sitniji šljunak će kasnije prodati za oko 10 KM po kubiku, a krupni, koji niko ne kupuje, odnijet će Vrbas.

Lasovan to radi ilegalno, kao i većina šljunčara duž korita rijeka u Republici Srpskoj (RS).

Javno preduzeće „Vode Srpske“ su tokom prethodne dvije godine dale 57 dozvola za rad firmama koje su prijavile da su izvadile 1,55 miliona kubnih metara šljunka i pijeska. Ova količina bila bi dovoljna za izgradnju magistralnog puta od Velike Kladuše do Trebinja.

Nadležni ne znaju koliko je ovog materijala ilegalno izvađeno i prodato. Novinari CIN-a su obišli pedesetak kilometara obale rijeka u Bosni i Hercegovini (BiH) i pronašli stotine duluma prekopanog zemljišta iz kojeg je po nekoliko metara u dubinu vađen šljunak. Sve je izvađeno ilegalno.

Ovakvo stanje traje godinama, a Javna ustanova „Vode Srpske“ i inspekcija tvrde da to ne mogu promijeniti jer nemaju dovoljno resursa, a kaznena politika je blaga. U međuvremenu se naočigled svih institucija krade javno dobro, devastiraju korita rijeka, zagađuju zemljište i podzemne vode, urušavaju obale i plave naselja.

Otvorene rane

Lasovani se generacijama bave eksploatacijom pijeska i šljunka, ali Radomir Simo kaže da je sitan igrač u tom poslu. Objašnjava da su ga inspektori već kažnjavali zbog ilegalnog iskopavanja pa je 2016. godine dobio dozvolu za rad od „Vode Srpske“. „Lasovan company“ je tada prvi i posljednji put legalno vadio šljunak iz Vrbasa.

„Vode Srpske“ svake godine određuju gdje i koliko materijala iz rijeka mora biti izvađeno kako bi se očistila korita i zaštitila okolina od poplava. To su obično mjesta na kojima voda pravi nanose: krupnog kamenja, šljunka, pijeska, mulja i drugog riječnog materijala. Firme koje potpišu ugovor sa “Vodama Srpske“ moraju platiti sedam hiljada maraka za dokumentaciju i kontrolno snimanje terena.

U BiH je u protekle dvije godine legalno izvađeno oko 4,2 miliona tona šljunka i pijeska, a više od trećine je izvezeno – 1,4 miliona tona. Najveći izvoznik je firma „Dule“ iz Šamca koja je susjednim zemljama prodala više od 362 hiljade tona, vrijednosti 1,8 miliona maraka.

Vlasnik firme Dušan Petrović nije htio objasniti novinarima CIN-a odakle mu toliki šljunak za izvoz: „To je moja poslovna tajna.“

„Dule“ nije imao dozvolu za eksploataciju u 2018. godini, a prošle godine je prijavio da je iz korita Bosne izvadio oko 150 hiljada tona šljunka i pijeska − ni polovinu onoga što je izvezao.

Zemlja na kojoj kopaju i putevi kojima odvoze šljunak i pijesak moraju biti u njihovom vlasništvu ili zakupljeni. Zbog ovoga šljunčari ostaju i kopaju na istim mjestima i kada im prestanu važiti dozvole za rad, nekontrolisano potkopavajući obale.

Nakon iskopavanja firme u Republici Srpskoj moraju platiti naknadu od najmanje 1,50 maraka po izvađenom kubiku materijala. U prethodne dvije godine su uplatile nešto manje od 2,5 miliona maraka u budžet entiteta.

Na Lasovanovoj zemlji je iskopano desetak rupa, širokih po nekoliko metara, iz kojih je šljunak izvađen i ostavljen na gomilama u šumi blizu obale. Od njih putevi vode do mjesta gdje Lasovan pročišćava i razvrstava materijal. Kada je vodostaj nizak, iz rijeke izvire tanki nasip kojim se stiže do mjesta za vađenje na drugoj obali koje je, također, u vlasništvu porodice Lasovan.

Ipak, on tvrdi da više ne kopa i da je sav materijal zaliha iz vremena kada je to smio raditi. Međutim, od novinara je tražio da ga ne spominju dok ne dobije dozvolu za rad: „Ako nam ne dadnu, mi ćemo ugasiti sve, zatvoriti i aj’ zdra’o. Razumijete? Je li pošteno od mene?”

Obala Vrbasa u Laktašima liči na živu ranu. Šljunčani putevi zadiru u rijeku i skupljaju otpad, a duboke rupe za vađenje šljunka su svuda. Šljunčari sa kojima su pričali novinari CIN-a kažu da ih je otvorio „Integral inženjering“ kada je prije pet godina vadio materijal za autoput kroz Laktaše. Poslije su, kažu, došli drugi pa prekopavanje traje bez prekida.

Međutim, iz „Integrala“ tvrde da tu nikada nisu radili. „Ko crpi legalno, ko crpi nelegalno, ja nisam inspektor da to znam. A znam da iz okvira moje firme striktan nalog je bio da se ponaša u skladu sa zakonom“, kaže za CIN direktor „Integrala“ Slobodan Stanković.

Bez obzira što su neke od parcela u privatnom vlasništvu, niko ne može dobiti dozvolu za kopanje na obali, jer je to zakonom zabranjeno.

Slobodan Vučić, vlasnik firme „Vuk-komerc“ iz Srpca, smatra da to pravilo za njega ne važi: “To je moja lokacija, moja njiva, moja zemlja. Imam pravo raditi šta hoću!”

Ova firma je posljednji put imala dozvolu za vađenje šljunka iz Vrbasa 2017. godine. S obzirom da na toj lokaciji nema nanosa već tri godine, „Vode Srpske“ su „Vuk-komercu“ nudile dozvolu za iskopavanje stotinjak metara nizvodno, ali Vučić to nije prihvatio.

“U tih 17 hiljada kubika 10 hiljada kubika je žila panjeva, granja i svega ostalog i ja trebam polomiti mašine da bih to izvadio i očistio i platiti njima još marku i po po kubiku. Za šta? Nema logike! E, to je bit zašto ljudi neće da čiste i da vrše eksploataciju kako oni hoće”, kaže Vučić za CIN. Umjesto toga, on kopa na svojim parcelama i tvrdi da šljunka ima mnogo više u zemlji nego u Vrbasu.

Prekopavanje obale i stvaranje jama u kojima se skupljaju podzemne vode i otpad može dovesti do zagađenja voda kojima se pune izvorišta pitke vode. „To može da degradira kvalitet podzemnih voda trajno, a to je vrlo opasno“, kaže geolog Branko Ivanković.

Trošak poslovanja

Novinari CIN-a su obišli i dvadesetak kilometara obale Bosne u Šamcu i Doboju i naišli na stotine duluma raskopane riječne obale. Podzemne vode su se nakupile u jamama pa odsjaji sunca na površinama stvaraju privid mnoštva malih blistavih jezera. Međutim, realnost nije tako idilična.

“To je loše. Uništava se poljoprivredno zemljište s jedne strane, sa druge strane ekološki je ovo loše, tako da nemam riječi”, rekao je za CIN direktor „Voda Srpske“ Miroslav Milovanović, dodavši i da zna za mnogo gore lokacije.

Uprkos tome, direktor jedinog javnog preduzeća koje je dužno upravljati vodama i vodnim zemljištem u RS-u kaže da trenutno nema kontrolu. Njegovi radnici mogu samo da „moljakaju“ šljunčare da isprave nepravilnosti na koje naiđu u kontroli jer nemaju nadležnosti da kažnjavaju.

Milovanović tvrdi da ilegalna iskopavanja mogu spriječiti samo policija i Inspektorat Republike Srpske koji imaju pravo kažnjavati šljunčare bez dozvole za rad. Međutim, u RS-u radi samo šest vodnih inspektora, a eksploatacija šljunka i pijeska je tek jedna od oblasti koje kontrolišu. Portparolka Inspektorata RS-a Dušanka Makivić kaže da zbog toga najčešće kontrolišu mjesta na kojima je dozvoljeno iskopavanje.

“Mnogo je lakše raditi kada vi dobijete informaciju za koju lokaciju je izdata vodna saglasnost i onda radite ciljanu kontrolu. Mi nemamo, nažalost, taj luksuz da možemo da se vozimo duž vodotoka i tražimo sistemom slučajnog uzorka”, kaže Makivić.

Iako zima nije sezona za vađenje šljunka, novinari CIN-a su u samo jednom danu u selu na Vrbasu zatekli pet bagera koji su ilegalno kopali šljunak. Sva mjesta na kojima rade bageri su pronašli prethodnim pregledom lokacija na Google Maps.

Inspektori imaju pravo kazniti sa deset hiljada maraka firmu koja radi bez dozvole, a odgovorno lice sa dvije hiljade maraka. Za dvije godine rada su napisali 32 prekršajna naloga koji su u budžet donijeli samo 126 hiljada maraka. Ovako blaga kaznena politika narušila je autoritet inspektora.

U izvještaju iz 2015. godine na to su upozorili i revizori koji su kontrolisali eksploataciju šljunka i pijeska u Republici Srpskoj. Zaključili su da su šljunčari već ukalkulisali kazne koje im inspektori izriču kao „trošak poslovanja“ te da tek četvrtina prekršajnih prijava na sudu završi izrečenom novčanom kaznom. Ostatak dobije uslovnu, ukor ili budu oslobođeni.

U Inspektoratu kažu da situacija ni danas nije bolja i da inspektori trpe neprijatne situacije, prijetnje i batine na terenu, što utječe na njihov rad. „Naravno da inspektori u toj situaciji budu, najblaže rečeno, povrijeđeni jer njihov trud i sav rad i borba koju su uložili zapravo bude poništena na taj način”, kaže portparolka Makivić, dodavši da je potreban čvršći pravosudni sistem kako bi kažnjavanje imalo smisla.

“Razlog svakog kršenja zakona je vjerovatno uvjerenje da nećete biti adekvatno kažnjeni”, smatra ona.

Šljunčari prodaju kubik šljunka za oko 14 maraka, a pijeska za oko 21 marku. Za legalan rad moraju platiti hiljade maraka za dokumentaciju, srediti papire za pristupne parcele i izdvajati postotak od svakog kubika u budžet. Oni znaju da im se nelegalan rad više isplati.

“150 hiljada izvadi kubika šljunka i zovne on inspekciju i naprave mu prijavu da plati kaznu. (…) 200 hiljada maraka on je legalizovao sa 20 hiljada maraka kazne. Što ne bi to uradio? I ja da imam toliko posla, i ja bih to uradio. Što ću plaćati taksu, je li nije jeftinije platiti kaznu?”, kaže šljunčar Slobodan Vučić iz Srpca.

Šah-mat javnom interesu

Tokom prethodne dvije godine republički vodni inspektori su 22 puta zabranili ilegalnu eksploataciju, a dvojici šljunčara su napisali krivične prijave. Jedna je Slobodanu Vučiću, odnosno njegovoj firmi „Vuk-komerc“ zbog vađenja šljunka iz zaštićenog pojasa uz rijeku. Druga je firmi „Darko-komerc“ i vlasnicima Ostoji i Darku Sekimiću iz Laktaša koji su vadili šljunak iz rijeke i zemlje. Policija je firmu „Darko-komerc“ i njene vlasnike sumnjičila za ilegalno vađenje oko 350 hiljada kubika šljunka, čime je oštećen budžet za pola miliona maraka. Pribavljena korist procijenjena je na skoro pet miliona maraka.

Policija se o Vučiću još nije oglasila.

Darko Sekimić kaže da je tokom 2017. i 2018. godine tražio dozvolu za rad, ali je nije mogao dobiti. Naime, njegova firma je kopajući šljunak ranije urušila obalu Vrbasa pa su se mještani žalili nadležnim institucijama zbog straha od poplava. To je spriječilo potpisivanje ugovora i u očekivanju nove dozvole prošle su dvije godine.

Uprkos kaznama inspektora Sekimić je nastavio kopati: „Moramo raditi da bi mogli plaćati i svoje obaveze prema radnicima i prema bankama pa da i nama nešto ostane za naš život, za porodicu, za egzistenciju“.

Sekimić danas ima dozvolu za rad, ali kaže da vadi veće količine šljunka od dozvoljenih: „Ljudi nama daju ugovore i mi se sad trebamo držati ugovora i izvaditi tu određenu količinu. Neko izvadi više, neko manje. Ja ću vam iskreno reći – uvijek se izvadi više pa, evo, stoji na zalihama“.

„Darko-komerc“ je jedna od najvećih firmi za eksploataciju i prodaju šljunka i pijeska u ovom dijelu RS-a. Skoro sva zemlja uz dijelove rijeke na kojima vade šljunak je njihova i zbog toga se nijedna druga firma ne može javiti na poziv „Voda Srpske“ za eksploataciju na toj lokaciji. Tako „Darko-komerc“ eliminiše jedan od glavnih uslova javnog poziva, a to su riješeni imovinskopravni odnosi. I drugi šljunčari su u takvoj poziciji.

“Nemoguće je proći! Ne može Dodik proći tu zato što sam uložio sav trud i rad od 2001. godine da napravim taj prilaz toj tu lokaciji jer je logično da je prilaz sirovini bogatstvo”, objasnio je Slobodan Vučić.

Direktor „Voda Srpske“ Miroslav Milovanović kaže da nisu primijetili ovakve probleme te ih nisu ni rješavali, ali kaže da će se ubuduće ozbiljnije raditi na kontroli eksploatacije šljunka i pijeska.

„Vi sa takvim profilima ljudi stalno morate da idete u susret njima, da se dovijate, da im smanjite taj prostor za malverzaciju“, smatra direktor Milovanović.