Posljednjih je godina u svijetu postao hit energetski učinkovit način proizvodnje i korištenja energije ili kako se skraćeno kaže – održiva energija ili pak zelena energija. Ideja takvog koncepta jeste zadovoljiti potrebe suvremenog čovječanstva a u isto vrijeme maksimalno smanjiti štetnost na okoliš ali i uštedjeti novac. Pa su se tako redom počele ‘utopljavati’ zgrade, privatne kuće prilikom čega stanari na mjesečnoj, a samim tim i na godišnjoj osnovi uštede oko 30% novca na struju ali i vodu. Nižu se redom vjetroelektrane koje su najčešće u vlasništvu velikih privatnih kompanija ili fondova. Međutim, građani nisu pretjerano mogli na svojim računima osjetiti blagodeti iskorištavanja vjetra i njegovo pretvaranje u električnu energiju.
Postalo je veoma privlačno za brojne investitore i izgradnja malih hidroelektrana. U tim slučajevima, često smo bili svjedocima, napose u našoj zemlji, kako su se zanemarivale ili se uopće nisu radile studije održivosti i utjecaja na okoliš. Nije se konzultiralo lokalno stanovništvo odnosno, nisu provedene javne rasprave što je u skladu s važećim propisima, a dozvole i koncesije su investitori dobivali od nadležnih institucija na veoma upitne načine što je u mnogo slučajeva potvrđeno i sudskim presudama. Tako su se u našoj zemlji aktivisti mnogobrojnim prosvjedima, ukazivanjima, tužbama koje su donesene u njihovu korist, izborili za spas Neretvice, Doljanke, Bunskih kanala, Kasindolske rijeke…
Sličnim stazama su krenuli koračati i investitori htijući iskoristiti sunčevu energiju za vlastitu korist a ne za sveopće dobro. Znajući da Hercegovina u prosjeku ima preko 300 sunčanih dana godišnje, godinama se postavljalo pitanje zašto u tom dijelu naše zemlje nema više solarnih elektrana. Dugi niz godina Samostan Školskih sestara franjevki Kralja Krista u Bijelom Polju nadomak Mostara bio je unikat ali i primjer kvalitetne iskoristivosti sunčeve energije budući da su zahvaljujući ugradnji solarnih panela na krov Samostana proteklih godina znatno uštedjeli na računima za struju i vodu ali ono što je najvažnije, nisu nikome nanijeli štetu.
S investitorima u brojnim prigradskim naseljima oko Mostara, nije priča takva. Gotovo su preko noći zaposjeli plodno zemljište, šume, puteve, privatna zemljišta, iskrčili hektare i hektare šume, uništili izvore vode. Lokalno stanovništvo nije informirano, još manje pitano za mišljenje i suglasnost. Nisu se investitori pridržavali niti studija štetnosti na okoliš. (Ne)dobivene dozvole i koncesije su tek priča za sebe što, uz pomoć oporbenih mostarskih vijećnika, nastoje dokazati mještani pet Mjesnih zajedica Grada Mostara. Tako su, u više navrata, članovi neformalne grupe građana „Zaustavimo nezakonite izmjene Prostornog plana u Mostaru“ jasno naglasili: „Gradska administracija Mostara kako bi privukla privatne investitore s lakoćom i često u suprotnosti sa zakonom mijenja prostornu dokumentaciju bez organiziranja javnih rasprava pa se nerijetko događa da mi, građani prigradskih naselja, budemo dovedeni u situaciju da se neposredno uz naša imanja na državnom i privatnom zemljištu nenajavljeno, bez naše suglasnosti i uključenosti planira izgradnja elektroenergetskih objekata. Mi jednoglasno poručujemo javnosti da nismo protiv investicija, ali smatramo da se u ovom trenutku dodjela zemljišta za izgradnju energetskih objekata radi stihijski i bez pravog uvida u stvarno stanje na terenu koje je značajno izmjenjeno povratkom ljudi na prijeratna prebivališta.“ Zato mještani pet mostarskih mjesnih zajednica mjesecima muku muče zbog nerazumjevanja gradske vlasti koja ignorira zahtjeve da se poštuju zakonske procedure, bude se noću kada kiša pada strepeći da će se na njihove kuće sručiti odroni kamenja zbog iskrčene šume. Ne protive se, u suštini, instaliranju solarnih panela ali se protive njihovom instaliranju ukoliko će im narušiti egzistenciju i ostanak na ognjištima što je sada, prema trenutanom stanju na terenu, prilično izvjesno.
Da Bosna i Hercegovina, a ne samo Hercegovina, ima prirodni potencijal izmiriti godišnju potrebu za električnom energijom iz solarnih panela, potvrđuje i Samir Avdaković, direktor ATS Instituta i profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Avdaković još kaže: „Potpora obnovljiim izorima energije postoji, međutim ona je samo deklarativna a Bosna i Hercegovina u čijemu su vlasništvu tri elektroprivrede nije pretjerano zainteresirana za ovakav oblik energije iako se on nameće kao logičan izbor u procesu dekarbonizacije. Bilo bi idealno, kad su obnovljivi izvori energije u pitanju, da idemo u korak s europskim zemljama koje su prepoznale značaj malih proizvođača i potrošača električne energije, poznatijim kao ‘prosumeri’.“ To su, ustvari, oni proizvođači/potrošači koji iskoriste svoje krovove za postavljanje solarnih panela, kao i prethodno spomenute časne sestre iz Samostana kod Mostara. Problem je što u našoj zemlji još uvijek nisu završeni podzakonski akti koji reguliraju ovu oblast, a prijedlozi pravilnika koje vidimo ovih dana od Regulatorne agencije čini se da će dodatno usporiti rasvoj prosumera u Bosni i Hercegovini.
Dok se zakonski okvir ne definira, a upitno je kada će i hoće li uopće, aktivistima ne prostaje drugo nego da se ukazujući na prethodno usvojene akte, zaključke, odredbe i odluke bore za svoje domove i zemljišta. Građani BiH elektroenergetsku mrežu grade 130 godina i nadamo se da ćemo je moći danas iskoristiti, a ne da ona bude samo put za komercijalnu prodaju električne energije. Ostalima preostaje nada da ćemo se što prije približiti standardima europskih zemalja makar u pogledu energetske učinkovitosti što je povod nastajanja ovog teksta jer se danas, 26.4., obilježava Međunarodni dan obnovljivih izvora energije. Neka nam je sretan!
