Mladi ljudi svuda oko nas uče, napreduju, osvajaju i mijenjaju svijet. Ili skoro svuda… BiH se ne može pohvaliti aktivnošću većine onih koji u mnogim zemljama svijet bacaju pod noge i oblikuju ga onako kako žele, ne dozvoljavajući mu da on oblikuje njih. Zašto?
“Mi smo te generacije koje su odrastale pod tzv. balkanskim načinom vaspitanja. Svi roditelji imaju potrebu da odgajaju pametnu djecu ali je jako teško odgajati pametnu djecu. To automatski znači da će oni da dovode u pitanje i preispituju i roditeljski autoritet”, kaže Dajana Daglas, likovni umjetnik iz Bijeljine koja živi u Vašingtonu.
“Drugi razlog pasivnosti jeste neprovjerenje u institucije. Kad pomisle sa urade nešto, mladi misle da neće imati koristi od toga jer institucije neće reagovati i odlučuju da je bolje da ostanu pasivni”, dodaje Nikolina Lozo, politikolog iz Višegrada.
One koji žele da se izvuku iz zone komfora, propituju i mijenjaju sistem u BiH dočeka rampa. Da li se ciljano guši svaka kritika i tupi kritička oštrica kod mladih i jesu li su oni prijetnja sistemu?
“Ja imam osjećaj da ljudi koji misle svojom glavom i koji se bore za ono što u sebi smatraju istinom prijetnja bilo kojem sistemu, ne samo kod nas”, mišljenja je dr Srđan Lazendić, profesor matematike u Belgiji.
Lozo kao najbolji primjer navodi polaganje ispita na fakultetu.
“Rijetko će se ko pobuniti za ocjenu kojom nije zadovoljan jer smatraju da će se zamjeriti profesoru tj. autoritetu”, smatra Lozo.
Mali broj mladih ljudi koristi koristi razne stipendije i plaćene prakse tamo gdje nije bitno kako se zoveš, ko su ti roditelji ili kojoj političkoj partiji pripadaš. Strah, neznanje ili nešto treće?
“Promjene sredine su jako važne inače se ponašamo kao žaba u toploj vodi: naviknemo se kako se ona postepeno zagrijava i nismo sposobni da se pomjerimo. Prosto, okruženje je takvo da nas umrtvi”, objašnjava Dajana Daglas.
“Postoji i određeni strah jer ako odem i ne uspijem, kako ću se vratiti i šta će mi okolina reći. Zato jednostavno ne žele da izlaze iz zone komfora”, dodaje Lozo.
Mnogi mladi nisu se pomirili sa takvim sistemom vrijednosti pa su, teška srca, svoje parče neba potražili u nekoj drugoj, uređenijom zemlji. Ono što su našli iza novih vrata koja su otvorili je, kažu, mnogo drugačije od onoga što su ostavili u BiH.
“Ljudi cijene šta imaš da kažeš i da uradiš. Sve se cijeni samo na osnovu tog rada. To je velika razlika jer kod nas takvi ljudi neopaženo padnu u zapećak”, ističe dr Lazendić.
Šta je potrebno učiniti da se naši mladi ljudi ipak vrate? Ne traže, kažu puno, samo normalan život.
“Poruka mladima je da se školuju, da uče, jer znanje ne može da propadne koliko god se neko trudio i ma koliko mislili da se trud i rade isplate, to nije tačno. Da u sebi zadrže kritičko mišljenje i da budu svjesni da mogu jako puno toga da ponude”, poručuju Lozo i Lazendić.
Da li nam je budućnost sumorna i jesmo li je trajno poslali tamo negdje gdje sunce tuđeg neba ne grije kao ovo naše, ali gdje se osjeća kao važna i cijenjena? To procijenite sami.
