Komentari i analize

Položaj radničke klase u Bosni

Ako je političarima cilj samo taj da Bosna i Hercegovina postane članicom Evropske unije, ne bi se trebali brinuti. Ako ipak žele opravdati status kandidatkinje i svojim sudržavljanima osigurati dostojanstven i normalan život, predstoji im rad na novim zakonima, potom rad sa institucijama i rad na društvenoj horizontali. Problemi s nezaposlenošću, ilegalnim radom i povećanjem minimalnih plaća samo su dio ogromnog procesa izmjena kroz koje bosanskohercegovačko društvo treba proći.

Bosna i Hercegovina je prije nepune dvije godine dobila dugo iščekivani status kandidata za Evropsku uniju. Pored općenarodnog slavlja stanovništva i političara, kandidatura podrazumijeva i zadovoljavanje određenih članova iz Povelje Evropske unije, čime se pokreću i mnoge teme, kao i problemi sa kojima bi se BiH kao država valjala suočiti. Naime, Povelja Evropske unije zagovara jednakost svih ljudi naseljenih na području zemalja članica. To ne predstavlja još jednu praznu floskulu, već istinsko građenje zakona koji će svim ljudima omogućiti ista prava bez obzira na spol, dob, rasu, vjerska ili seksualna opredjeljenja. Očigledno je da je cilj ove povelje da kroz sve članove obezbjedi uravnoteženi i održivi razvoj države i njezinog najvažnijeg dijela – njenog društva.

Jedan od članova ove povelje svakako jeste i radno pravo, odnosno, utvrđivanje ispravnih radnih praksi kroz zakon o radu. Sloboda izbora i pravo na rad, pravo radnika na informisanje i savjetovanje u poduzeću, zatim pravo na kolektivno pregovaranje i djelovanje, pošteni i pravični radni uslovi, samo su neki od članova u povelji. Koliko je rad u zemljama članicama Evropske unije zakonski pravilan i, štaviše, poželjan brojnim državljanima trećih zemalja, govori i činjenica da je u tokom 2022. godine prijavljeno čak 9,93 miliona radnika van Evropske unije. Taj trend je, zahvatio i Bosnu i Hercegovinu. Ukoliko se BiH pridruži Evropskoj uniji, određeni problemi morat će se sanirati, i to na vrijeme, ili će se talas masovnog odseljenja u države Evropske unije itekako nastaviti. No, koji su to razlozi za odlazak iz BiH i kakva je njihova povezanost sa zakonima Evropske unije?

Prazna obećanja o povećanju minimalne plaće

U oktobru 2023. godine Vojin Mijatović, federalni ministar razvoja Bosne i Hercegovine, najavio je promjenu fiskalnih zakona u entitetu Federacije BiH. Ova vijest pokrenula je mnogo komentara, pogotovo jer je Mijatović na svojevrsni način obećao i povećanje minimalnih plata. Po njemu, plan za 2024. godinu uglavnom se sastoji u donošenju odluke kojom će minimalna plata u Federaciji iznositi 1.000 KM. Iako je Mijatović najavio nastupanje ovog novog fiskalnog zakona već u januaru 2024., pojedini građani jesu dobili povećanje minimalca, ali sa 597 KM na 619 KM.

Osim što ove 22 KM predstavljaju svojevrsnu uvredu cijelom stanovništvu, Mijatović se ispravio i kazao kako će pravo povećanje stupiti na snagu tek u šestom mjesecu tekuće godine. Od juna nas dijeli još nekoliko mjeseci i malo je vjerovatno da će novi fiskalni zakon, sa svim procedurama i izmjenama, moći nastupiti na snagu tako brzo. Pored toga, poznavajući spori rad BH institucija i političkih instanci, ovo povećanje minimalnih plata državljani BiH sigurno neće dočekati u junu.

S druge strane, u drugom BH entitetu, Republici Srpskoj, stigao je odgovor na Mijatovićevo povećanje i to od Milorada Dodika, predsjednika ovog entiteta. U biti, Dodik je kazao kako bi povećanje minimalne plaće u ovom dijelu BiH iznosilo čak 1.050 KM, dakle, 50 KM više od onog u Federaciji. Da li se radi o odveć poznatom takmičenju između Federacije i Republike Srpske, ili je Dodik zaista spreman uložiti u mikrodržavu koju godinama stvara, pitanje je koje ima više odgovora. Jedno je, u suštini, sigurno: oba entiteta odavno obećavaju građanima i prijete si međusobno, a od tih pripovijesti na kraju uglavnom ništa ne bude.

Bez obzira na to što se državljani BiH susreću sa još jednim u nizu pukih obećanja, šta bi to povećanje, zapravo, trebalo predstavljati? Da li će standard u ovoj zemlji postati bolji? O ovom pitanju za H-Alter je govorio Tomislav Tadić, docent na odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Tadić kaže da svako povećanje plaća radnicima u BiH dobro dođe. Ipak, on veli da ovo minimalno povećanje neće suštinski uticati na povećanje životnog standarda građana. Kako bi se eventualno ostvarila neka ozbiljnija projekcija boljeg životnog standarda, neophodno je razviti jasnu strategiju kako to ostvariti, te napraviti ambijent ontološke sigurnosti koji bi bio podsticajan za pokretanje novih biznisa i ozbiljnija strana ulaganja. Tadićeva ontološka sigurnost zasigurno se neće kreirati povećanjem minimalnih plaća, a pogotovo ne ukoliko cijene osnovnih životnih namirnica nastave rasti. U suštini, i ovo obećanje ponovo se ispostavlja kao neka vrsta, narodski rečeno, „šarene laže“, koja će građane uvjeriti, bar na kratko, da im je bolje i da žive nešto lagodniji život. Sistemskih planova, kao i do sad, nedostaje.

Državne diskrepancije

Zavod za informatiku i statistiku Kantona Sarajevo u dvanaestom mjesecu objavio je podatke o prosječnim neto plaćama u ovom kantonu. Iako se izvještaj odnosi na mjesec septembar, može se primijetiti da svaki mjesečni izvještaj ovakve prirode ima jednu sličnost, a to je variranje u brojevima. Razlika u mjesečnim plaćama opravdava se generalnim ekonomskim stanjem države, porastom cijena, porezima i sl., no u slučaju BiH, te razlike za 2023. godinu kreću se 200 KM do 300 KM. Na primjer, na zvaničnoj stranici Zavoda za informatiku i statistiku Kantona Sarajevo može se uočiti da je prosječna plaća za mjesec septembar iznosila 1 549 KM, a za juli iste godine tek 1 257 KM. To nam govori ili da su cijene „bujale“ naglo, ili da postoji sistemski problem koji nije na isti način primjenljiv na privatni sektor kao što je na javni.

Moguće je da su oba odgovora donekle tačna. Nadalje, na istoj stranici mogu se pronaći i ostali podaci o plaćama. Zanimljivo je da najmanji iznos dobijaju uposlenici sektora za ugostiteljstvo i hotelijerstvo (855 KM), dok je najveća prosječna plaća zabilježena u IT sektoru (2 042 KM).

Drugi BH entitet, Republika Srpska, bilježi sasvim drugačije prosječne neto plaće. Tako je u IT sektoru prosječna plaća za mjesec septembar iznosila 1 672 KM, a za sektor hotelijerstva i ugostiteljstva 1 015 KM. Evidentno je također i da se ostali sektori u ovom entitetu dostatno razlikuju od onih iz Federacije BiH. Evidentno je da postoje razlike unutar samih entiteta, a mnogo više zabrinjava činjenica da su razlike između njih još veće. Pitanje se sada odnosi na same poslodavce i njihova pravila ili, rigoroznije, njihovo nepoštivanje tih istih pravila. Vrativši se na početak ovog teksta, Mijatovićevo i Dodikovo obećanje o povećanju minimalaca djeluje ne samo nemoguće, već smiješno i pomalo uvredljivo. Usaglašavanje entitetskih politika, regulisanje cijena uvoza i izvoza i balansiranje prosječnih primanja čine se kao prvi koraci koje bi valjalo poduzeti prije nego se strmoglave u obećavanja.

Slijedom navedenih informacija, Bosna i Hercegovina, zbog svog unikatne političke strukture, i dalje ima probleme sa ravnomjernom raspodjelom finansijskih sredstava u privatnom i državnom sektoru. Pitanje budžeta u državi također se umnogome razlikuje od privatnih sredstava različitih preduzeća. Drugim riječima, plaće u privatnom sektoru određuju poslodavci, dok se u državnim firmama radi o budžetu kantona u kojem se te firme nalaze. Zbog toga je još uvijek veoma vidljiva razlika između plaća u privatnom i javnom sektoru. Povećanje iznosa za topli obrok, na primjer, neće se uvijek primjenjivati na privatni sektor, a poslodavci i dalje iznalaze načine kako da plaćaju što manje poreza državi. Jedan od najučestalijih načina za to svakako jeste famozno plaćanje „na ruke“, toliko zastupljeno u privatnom sektoru. Država, u ovom slučaju, u potpunosti se izostavlja iz radnog odnosa, čime se krše ne samo radna prava, nego i zakon o oporezivanju.

Međutim, jedna nova, ali i dalje nedovoljno sprovedenih inicijativa jeste pokretanje online registra za zaposlene u Kantonu Sarajevo. Vlada Kantona Sarajevo i Ured za borbu protiv korupcije i upravljanja kvalitetom osmislili su bazu podataka nazvanu anticorrupiks.com gdje svi državljani mogu pristupiti podacima svih registrovanih lica, otkrivajući i informacije poput institucije u kojoj rade, radnog mjesta, stručne spreme i osnovne plate. No, nisu sva javna preduzeća na ovoj listi. Cenzura je i dalje jako moćno sredstvo koje su određeni (stranački orijentirani) poslodavci, poput Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, i ovaj put iskoristili.

Stopa nezaposlenosti

Još jedan problem u BiH koji je itekako vezan za zakon o radu i trend masovnih migracija u zemlje članice Evropske unije jeste visoka stopa nezaposlenosti, za čim se, naravno, nižu i drugi problemi. Rast stope nezaposlenosti ovisi od brojnih faktora: nedovoljne potražnje na tržištu rada, manjka edukacije i reedukacije stanovništva, sistemske podrške, migracije stručnih državljana itd. Zanimljiv je podatak da infrastrukturalne radove u BiH masovno obavljaju strane firme, ali i strani radnici, čime se stiče utisak da BiH nema dovoljno radnika ili da fizički rad u ovoj zemlji nije visoko pozicioniran na tržištu rada. Pored toga, i dalje stoji pitanje neregistrovanih nezaposlenih osoba na Birou za zapošljavanje. Interesantno je da i na tom polju postoje neke neregularnosti.

Fotografija sa službene stranice Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo sugerira da u tom gradu nema radnika starijih od 35 godina, a svi su lijepi, nasmijani, rodno ravnopravni, neovisno o afričkom ili azijskom porijeklu. Ukratko – prava idila.

Naime, izvještaj o zaposlenim i nezaposlenim osobama iz septembra sadrži ukupan broj stanovnika po općinama, zatim broj registrovanih zaposlenih i nezaposlenih lica. Jednostavnom matematičkom operacijom oduzimanja, dolazi se do zaključka da oko 220 000 lica nije ni zaposleno ni nezaposleno, što se može pripisati činjenici da su u izvještaj slučajno ili namjerno uključene vrlo mlade osobe koje po Zakonu o radu ne bi smjele stupiti u radni odnos. Ako se oduzmu i te brojke, dolazi se do finalnog broja od oko 77 000 stanovnika koji su u tzv. sivoj zoni. U ovom slučaju, moguće je da se radi o ilegalnom radu ili neregistrovanim nezaposlenim osobama. Prilikom izrade ovog članka, bilo je prosto nemoguće stupiti u kontakt za Službom za zapošljavanje Kantona Sarajevo. Kada su se konačno oglasili, odgovori koje su davali graničili su sa bezobrazlukom i lijenošću – koga bi, zaboga, zanimala analiza njihovih statistika i zašto bi ju oni ikome morali dati? Nakon nekoliko jalovih pokušaja, suradnja sa ovom službom lako se može opisati kao bezuspješna i frustrirajuća.

Tomislav Tadić dao je svoje stručno mišljenje i za ovo pitanje. On kaže kako je problem nezaposlenosti gorući u BiH. Stvari su, gledajući načelno, vrlo jasne: zaposliti mlade ljude, napraviti ambijent u kome ih država stimulira da pokrenu privatne biznise, fer i korektno tržište. Po ovom sociologu, to su pretpostavke koje će omogućiti da ljudi bez straha za elementarnu egzistenciju zasnivaju porodice. Klijentelizam i nepotizam su balkanskim društvima nanijeli štetu srazmjernu “nuklearnoj katastrofi”. S druge strane, mišljenja je Tadić, država ne smije “stimulisati” mlade ljude u biznisu isključivo inspekcijskim nadzorima, nego mora stvoriti okolnosti u kojima mladi doista osjećaju da mogu dostojanstveno živjeti od rada i ideje u koju vjeruju.

Šta kažu brojke? Statistika veli da je u 2023. godini stopa nezaposlenosti u BiH iznosila 13,1 posto, što izgleda nevjerovatno visoko pogotovo u poređenju sa susjednom Hrvatskom, članicom Evropske unije, gdje je nezaposlenost iznosila 6,50 posto. Poređenja radi, države poput Češke, Poljske i Njemačke zabilježile su tek 2 posto ili 3 posto stope nezaposlenosti, što je svakako postotak koji se doima niskim i poželjnim. Jedina država članica Evropske unije koja se približila BiH po nezaposlenosti jeste Španija, sa 11,5 posto. I ovi podaci govore da i na ovom polju, naravno, BiH predstoji dug i mukotrpan rad koji se neće postići povećanjem minimalnih plaća ili obećavanjem novih radnih mjesta.

Neregularni poslodavci

Osim svih navedenih problema koje BiH kao država mora riješiti bude li htjela biti dio Evropske unije, ali i smanjiti sve veći odliv stanovništva, javlja se i ilegalno poslovanje kao sasvim simptomatičan fenomen. Ilegalni radni odnos ili kolokvijalno nazvan rad na „crno“ u BiH i dalje je zastupljen. Njegovo rješavanje je postepeno, ali ne i korjenito. Ilegalni rad je svaki rad koji ne poštuje članove Zakona o radu, bilo da se radi o ugovorima, plaćanjima, načinu i vremenu rada. Tako su poslodavci koji odbijaju prijaviti radnike zbog plaćanja poreza itekako u riziku zbog krivičnih prijava, a njihovi prihodi vrlo brzo mogu se usmjeriti na rješavanje problema putem poziva sa suda. Ono što je danas, čini se, ustaljena praksa kod radnika u BiH jeste flegmatično pristupanje radnom odnosu i Zakonu o radu. To će reći da radnici rijetko prijavljuju poslodavce i još rjeđe čitaju Zakon o radu. Neobrazovanost ili letargija u ovom slučaju pogoduju poslodavcima koji varaju sistem.

Iz Porezne uprave FBiH na naše pitanje o prijavama ilegalnih radnika odgovorili su da na tom polju rade aktivno, te da postoje različiti načini prijave ilegalnog rada. U periodu od mjeseca septembra do mjeseca decembra inspektori Porezne uprave FBiH otkrili su ukupno 240 neprijavljenih radnika u različitim sektorima. Pošto postoje i načini online prijave bilo kojeg poduzetništva, istakli su kako se nadaju da će ovaj trend zaživjeti i da će se građani još više osvijestiti. Iz Porezne uprave Republike Srpske odgovori na ova pitanja nisu nam stigli. Ono što se čini adekvatnim pristupom valjalo bi još više popularizirati, a svijest državljana podići na tako visok nivo da svaki član Zakona o radu predstavlja svojevrsno sveto slovo koje štiti i radnika, ali i poslodavca.

xxxxxxxxxxxxx

Nakon iznesenih podataka, mišljenja i analiza, čini se da je kandidatura BiH prva stepenica nakon koje slijedi izuzetno težak put ka unapređenju. Problemi sa nezaposlenosti, ilegalnim radom i povećanjem minimalnih plaća samo su jedan dio ogromnog procesa izmjena kroz koje BH društvo treba proći. Transparentne statistike pokazuju koliko se odluka treba promijeniti kako bi BiH kao država funkcionirala na ispravan način. Ako je političarima ove države cilj samo postati članicom Evropske unije, onda se ne trebaju brinuti, no ukoliko žele opravdati taj status i svojim sudržavljanima osigurati dostojanstven i normalan život, onda im predstoji rad na novim zakonima, potom rad sa institucijama i rad na društvenoj horizontali. Promjene iziskuju vrijeme i prihvaćanje, a kandidatura se čini kao posljednji poziv političkim instancama BiH da reaguju i pokušaju promijeniti ono što njihove građane godinama šalje preko granice.

Građani u akciji

Partneri u borbi protiv korupcije