Komentari i analize

Savjet advokatima potencijalnih investitora u BiH: Umjesto vrijeđanja građanskih aktivista, svoje klijente savjetujte da novac ulože u poslove koje raširenih ruku (i džepova) neće dočekivati političari, nego građani područja na koje dolaze

Ovih dana sam, kao urednik portala specijalizovanog za temu građanskog aktivizma i borbe protiv korupcije, dobio „demantij“ teksta objavljenog na portalu, od domaćeg advokata strane kompanije koja, uz pomoć lokalne vlasti, pokušava otvoriti kamenolom u zajednici čiji se stanovnici tome protive, pri čemu navode da je taj pokušaj nezakonit, imaju na svojoj strani i sudsku presudu, a vlast ih, uprkos ranije datim obećanjima i usvojenim odlukama, nastoji prevariti i nastavlja pogodovati potencijalnom investitoru. Sam (inače, već objavljeni) demantij ne zaslužuje posebnu pažnju, ali sam ga iskoristio kao povod za tekst koji ilustruje jedan od problema s kojim se suočavaju građanski aktivisti i mediji u ovoj zemlji – makijavelizam vlasti, investitora i njihovih zastupnika, u borbi za lični a protiv javnog interesa.

Kada advokati zastupaju interese svojih klijenata na sudu, to spada u profesionalnu obavezu i ima svoje opravdanje čak i kad su im klijenti ratni zločinci, silovatelji, korumpirani političari ili pohlepni kapitalisti koji do profita dolaze uništavajući prirodu ili gazeći po sudbinama ljudi. Opravdanje se izvodi iz presumpcije nevinosti, odnosno aksioma da „Niko nije kriv dok mu se to ne dokaže“ i prava na odbranu kao osnovnog ljudskog prava.

No, kada advokati izađu iz sudnice u javni prostor, i postanu svojevrsni avatari svoje stranke, spremni da se za novac koji od nje primaju poistovjete s njom, odbacujući normalnu ljudsku rezervu i kritičnost i često prekoračujući elementarne moralne norme i vrijeđajući žrtve svog klijenta ili negirajući njegovu krivicu (svjesno ignorišući da to što „niko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno“, ne znači i da je nevin, a još manje da su njegove žrtve krive izašto), to sa projektovanom ulogom advokata u pravnom sistemu, nema nikakve veze. A da ne govorimo o tome da ne da nema veze kad u cilju stvaranja bolje slike o svom klijentu u javnosti advokati počnu izmišljati, govoriti neistine (dakle – lagati!) ili čak klevetati protivnike interesa svog klijenta i obmanjivati javnost u cilju uticaja na sud, nego je to kažnjivo djelo. Za koje valjda samo zbog kastinske solidarnosti i snage ne odgovaraju ni kad sudska presuda pokaže da su lagali ili kad nakon presude, uz žrtve, vrijeđaju i sam sud (pa recimo presudu korumpiranom političaru nazivaju političkom i dio organizovanog napada na državu ili presudu ratnom zločincu zavjerom protiv naroda iz koga dolazi, itsl.).

Ovih dana sam, kao urednik portala specijalizovanog za temu građanskog aktivizma i borbe protiv korupcije, dobio „demantij“ teksta objavljenog na portalu, od domaćeg advokata strane kompanije koja, uz pomoć lokalne vlasti, pokušava otvoriti kamenolom u zajednici čiji se stanovnici tome protive, pri čemu navode da je taj pokušaj nezakonit, imaju na svojoj strani i sudsku presudu, a vlast ih, uprkos ranije datim obećanjima i usvojenim odlukama, nastoji prevariti i nastavlja pogodovati potencijalnom investitoru.

„Demantij“ (koji me neprijatno iznenadio niskim i intelektualnim i moralnim nivoom) započinje izmišljotinom kako sam ja kao urednik portala, u komunikaciji koju smo imali prije slanja „demantija“, advokatima najavio da ne nemjeravam objaviti demantije investitora“.

Srećom, odbio sam početni zahtjev advokata koji je podrazumijevao da se čujemo i „dogovorimo“ telefonom, pa imam pismeni dokaz da sam mu u oba e-maila koja sam mu poslao naglasio da ću demantij, naravno objaviti:

„Iskreno sam začuđen vašim reagovanjem na pomenuti tekst, jer ne vidim u njemu baš ništa sporno. Reagujete na izražavanje mišljenja građana koji smatraju da im je povrijeđen lični interes i ugrožena imovina, a potencijalno i život na određenom prostoru? I novinarsko prenošenje tog stava? OK. Pošaljite mi taj “demantij”. Ne dobijamo ih često, ali ih uvijek sa zadovoljstvom objavljujemo. Jer oni po pravilu više govore o onom ko ih šalje nego o onom na koga su adresirani.”, stoji u prvom e-mailu, a u drugom (nakon što je advokat insinuirao moju nespremnost da objavim demantij):

“Ne znam otkud vam sumnja u moju spremnost da objavim vaš demantij. Pogotov što sam vam naglasio da – demantije rijetko dobijamo i redovno objavljujemo.”

Kako govorimo istim jezikom (za koji se na ovim prostorima samo upotrebljavaju različiti nazivi) i kako ne sumnjam da “neshvatanje” dva puta ponovljenog jasnog stava nije rezultat intelektualne insuficijencije, ostaje jedina mogućnost – svjesnog laganja. Što, zaista ne mogu da shvatim (između ostalog, jer je, kako rekoh, lako dokazivo). Osim ako se ne radi o provociranju kome i jeste bio cilj da, iznerviran lažima, ne objavim, sporni “demantij”, pa da se oko toga konstruiše nekakva priča? A u prilog toj teoriji je i činjenica da “demantij” i nije dostavljen na adresu portala ili urednika (a obje su navedene i na web stranici i u komunikaciji) nego – na adresu nvo koja je osnivač portala. Valjda, kao dodatna provokacija ili u očekivanju da će me osnivač “disciplinovati” i sankcionisati? (No, on mi je samo uredno proslijedio pogrešno adresiranu poštu).

Uz navedenu, u uvodu svog “demantija” advokat donosi još jednu besmislicu, u kojoj navodi da sam kao “urednik, sebi dao pravo da sudim i presuđujem o tome ko jeste a tko nije u pravu”. Pošto se radi o advokatu, jasno je da aludira da sam sebi uzeo ingerencije suda (koji je, uzgred, jednom već presudio protiv interesa njihovog klijenta). No, radi se o nečem sasvim drugom.

Objašnjavajući mu (bezuspješno), po drugi put, da ću mu demantij svakako objaviti (samo da ga konačno pošalje), dodao sam “To što ja “u startu” (a daleko smo mi od starta) vjerujem da ste vi (u ovom slučaju) na krivoj strani i što ću možda prokomentarisati navode iz vašeg demantija, druga je stvar.”. A da pri tome nisam sudio i presuđivao (kako navodi advokat), nego, kao razumna osoba (i dugogodišnji politički analitičar) na osnovu raspoloživih podataka iznosio – svoje mišljenje.

No, nekome ko je za novac pristao da nema svoje mišljenje, nego da bude glasnogovornik svog klijenta, investitora u sporni projekat, koji izaziva negativnu reakciju građana, a ima podršku vlasti za koju se vezuju brojne koruptivne afere, imati svoje mišljenje je možda nešto sporno i negativno (svakako neprofitabilno). Ja, s druge strane, nikad nisam bio od onih koji više vjeruju vođi ili onom ko ih plaća nego svojim očima (a nije da nije bilo pokušaja takve vrste uticaja tokom moje “karijere”).

Kad obraćanje počne otvorenom neistinom, šta očekivati od nastavka? Pa…

U nastavku se, pisac “demantija”, zapravo, gotovo uopšte ne bavi tekstom, odnosno njegovom suštinom i demantovanjem napisanog, nego plitkom polemikom i infantilnim nadmudrivanjem, o za priču nebitnim detaljima, sa građanima koji predstavljaju poslovnu prepreku njegovom klijentu. I – vrijeđanjem istih!

Navodi se, recimo, kako je netačno da su advokati pokazali mještanima bilo kakve dokumente. Oni su – u gužvi nastaloj blokadom puta za kamenolom čije su raščišćavanje nadgledali (sad se advokati bave i građevinskim radovima?), dokument, kažu, pokazivali komunalnom redaru a ne okupljenim mještanima??? I da nije tačno da su advokati obavijestili mještane da se put raščišćava radi kamenoloma. Jer, zaboga “Odvjetnici nisu dužni mještane obavještavati o bilo čemu, niti su mještani ovlašteni od odvjetnika bilo šta tražiti”.

Zanemarimo li činjenicu da su advokati investitora u kamenolom, samim svojim prisustvom i nadgledanjem raščišćavanja puta koji vodi do njega, jasno stavili do znanja šta je namjera tih radova (a podsjetimo, prethodno je investitor pri pokušaju prolaska teškim mašinama do kamenoloma prouzrokovao značajna oštećenja na putu koji prelazi preko privatnih parcela, koji su mještani izgradili za svoje potrebe, nakon čega je izrečena zabrana njegovog korištenja, pa se prešlo na ovaj alternativni, koji je takođe sporan), postavlja se pitanje: Čemu takva arogancija? Čemu nasilno provođenje aktivnosti ako u priči o kamenolomu nema ništa sporno? I čemu nepoštovanja građana? (Pogotovo što je, prethodno, okolišna dozvola za taj projekat poništena od strane suda upravo zbog nekonsultovanja lokalne zajednice i što je za eventualno dobijanje nove potrebno mišljenje tih građana. Pa je, u krajnjoj liniji, sve to kontraproduktivno.)

Sličnog tipa je “demantij” informacije da je policija došla po pozivu advokata investitora jer im je neko prijetio. Ne, kaže jedan od advokata, prisutnih na spornom mjestu u sporno vrijeme, nije nama niko prijetio, nego se jedan od građana ponašao nepristojno i vrijeđao. “Nikakvih prijetnji se odvjetnici ne bi prepali. Samo ne dozvoljavaju vrijeđanje.”, navodi se u “demantiju”, zbog čijeg sadržaja primalac počne da se okreće, jer ima osjećaj da se radi o “Skrivenoj kameri”. Mislim, šta je ovo – zakašnjela adolescentska kriza ili neki balkanski mačo fazon? “Mi se nikog ne bojimo”? Svašta.

Podjednako besmislene, ali mnogo neugodnije, nepristojnije, a bogami i “u neskladu sa pozitivnim zakonskim propisima” su uvrede na račun građanskih aktivista i njihove građanske inicijative, oko koje se okupljaju mještani koji (usudiću se da “sudim”: s razlogom!) smatraju da će im otvaranja kamenoloma u najmanju ruku smanjiti kvalitet života, a vjerovatno i proizvesti ozbiljne probleme i mirno mjesto sa netaknutom prirodom, pretvoriti u prostor različitih vidova zagađenja (prije svega bukom i prašinom).

Povratnike na svoja predratna imanja, u obnovi čijih kuća je učestvovala međunarodna zajednica i koji (a na ovim prostorima to nikad nije nebitno, što se pokazalo i u skandaloznim istupima političara) većinom pripadaju manjinskoj nacionalnoj skupini na tim prostorima, se, od strane advokata investitora u kamenolom, optužuje da opstruiraju deminiranje područja na kome žive???

I to i pored toga što u tekstu koji se “demantuje”, jasno piše da to nije istina i da su mještani “u više navrata, prije svih ovih događanja, prilikom povratka na svoja ognjišta tražili da se kao prioritet stavi deminiranje ovog područja.”. I naglašava:

“Činjenica da je od završetka rata prošlo skoro trideset godina a da to (deminiranje) do sada još uvijek nije urađeno, te da će se tome pristupiti po prioritetu tek na zahtjev investitora, govori dovoljno o tome koliko je privatni interes važniji od interesa građana koji su stali u obranu svojih temeljnih ljudskih prava.”

A bogami i pogoduje jačanju i inače izražene javne percepcije o sistemskoj korupciji u državi.

No, advokat investitora to sve ignoriše i građansku inicijativu, sa 80-ak aktivista i par stotina mještana čije oni interese zastupaju, pokušava diskvalifikovati na najprizemniji način.

Čitavu višegodišnju borbu stanovnika jednog mjesta za pristojan život (bez buke i prašine kamenoloma i kamiona koji bi svakodnevno prolazili njihovim imanjima, uništavajući im osim mira i izvore egzistencije), advokat je stavio u kontekst “zaštite investicije u nelegalno izgrađenu vilu s bazenom koja je udaljena nekih 500 metara od eksploatacionog polja”. I da se zapravo zbog toga(!) članovi inicijative (hipnotisani od strane vlasnika bazena, valjda?) “zalažu da područje ostane minirano”???

Dakle, ovo je već kvalitetan crni humor: Aktivisti minskim poljem štite prilaz nelegalno izgrađenom objektu, sa bazenom, u kome se mogu kupat samo oni koji imaju šemu prolaska kroz minsko polje?

A onda toj epskoj budalaštini advokat dodaje uvredu koja se ne može opravdati nikakvim profesionalnim izvršavanjem plaćenih obaveza prema klijentu:

“Dakle, “antikorupcija” ovih “ekoloških aktivista” je vrlo korumpirana. Oni svoj privatni interes pokrivaju navodnim javnim interesom, pa i po cijenu da područje ostane deminirano”.

Pritom, zanemarimo li uvrede i besmislice, koje svojom atraktivnošću malo skreću pažnju sa zaista važne stvari, ostaje činjenica da je advokat investitora jasno naveo da bi se neko ko ima kuću (sa bazenom ili bez njega) 500 metara od kamenoloma trebao više plašiti kamenoloma nego uokolo razasutih mina. A kuća ima. I ljudi tu žele živjeti i raditi.

Neću nagađati šta čovjeka može nagnati na ovakvo obraćanje i stavove ali ću navesti dio iz naše korespodencije, kojim sam pomenutom advokatu, pokušao objasniti moj odnos prema takvim stvarima:

“Iskreno, i prema vašoj i prema “svojoj” profesiji gajim neskriveni prezir. Jer su pošteni, moralni, hrabri ljudi u obje odavno postali izuzeci od pravila. A konformizam, korupcija, podilaženje moćnicima i najprimitivnija pohlepa i intelektualna prostitucija su postali opšta stvar. (I, da, zaista ne razumijem kako i zašto su advokati preuzeli posao PR predstavnika svojih klijenata, kao što ne razumijem ni zašto se propagandne službe vladajućih stranaka nazivaju medijima, a propagandisti novinarima).

A ponašanje lokalnih političkih moćnika i u ovom slučaju (kao i u gomili drugih za koje se osnovano sumnja da im je u pozadini korupcija nacionalističke vlasti) vodi do zaključaka šta je sporno. Mada i geneza čitavog slučaja, dovoljno jasno govori o kontinuitetu loših namjera prema tamošnjim građanima.” I o prevari koja se odvija pred našim očima.

Kuriozit je da je u jednom trenutku advokat odgovornost za počinjene greške i nezakonitosti pokušao prebaciti na političare. Pritom, u skladu sa ovdašnjim običajima, dobro pazeći da optužbu adresira na one koji više nisu na vlasti.

Na kraju, spomenuću tu čudnu ljudsku osobinu da čak i kad radimo najgore stvari, sebe (i drugima i sebi) pokušavamo predstaviti kao pozitivne.

U korespodenciji prije dostavljanja “demantija” advokat mi je spomenuo da su u objavljenom tekstu izneseni neki navodi koji mogu štetiti ugledu investitora i njegovih advokata. Spomenuvši u tom kontekstu da on, kao, nema ništa protiv građanskih inicijativa i aktivizma (zastupao je, kaže i neka ekološka udruženja), a ni protiv borbe protiv korupcije (i tu se pohvalio nekim ličnim zaslugama), ali…

Mora se od nečeg živit?

Na to sam odgovorio:

“Vaše pravdanje služenja interesu koji je u suprotnosti sa javnim, interesom građana ove zemlje, mi je zanimljivo kao tema teksta, pa sada ne bih šire o tome. Samo ću vam reći da su, po mom mišljenju, konformizam i masovna korupcija (i eksplicitna i sofisticirana) odgovorniji za uništenje ove zemlje i života njenih građana od rata i postratne pljačke i političke destrukcije.

Što se tiče ugleda, interesantno mi je da vaše pominjanje u tekstu kao pravnih zastupnika investitora u kamenolom u određenom naselju tretirate kao nešto što može štetiti vašem ugledu. Rješenje, međutim, nije da mediji ne objavljuju činjenice, nego da vi ne radite poslove koji mogu štetiti vašem ugledu.”

I da (da dodam) umjesto vrijeđanja građanskih aktivista i pisanja spornih demantija medijima, svog klijenta savjetujete da novac uloži u poslove koje raširenih ruku (i džepova) neće dočekivati političari, nego građani područja na koje dolazi.

Cilj, naime, ne opravdava sredstvo. Pogotovo kad je i sam krajnje sporan.

Građani u akciji

Partneri u borbi protiv korupcije