Ako išta, čak i na prvi pogled, ukazuje na nisku političku kulturu i neefikasnost u upravljanju državom, kadrovske promjene, nakon svakog ustoličenja nove vlasti, idu (pre)daleko u dubinu upravljanja državom. uredima i institucijama koje pružaju javne usluge. U zdravstvu to znači serijsku smjenu direktora zdravstvenih ustanova. S jedne strane, komično je vidjeti kako ministri zdravlja gube godinu-dvije na racije po bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama da bi došli do “svojih” direktora u našem složenom sistemu nadzora, koji još uvijek proizlazi iz samoupravnog socijalizma. . A zaboravljaju da je prosječan staž ministara zdravlja u našoj zemlji oko godinu dana. Najbolji primjer je nedavno smijenjeni ministar, kome je trebalo godinu dana da izvrši sve moguće promjene koje bi mu omogućile da bude “operativan”.
Komedija je tim veća jer većina ministara koji bi željeli da imaju “svoje direktore” ne mogu tačno objasniti zašto bi to poboljšalo efikasnost njihovog ministarstva. Kao dugogodišnji pomni promatrač zdravstvene politike, primijetio sam nervozu većine novih ministara kada nakon nekoliko mjeseci shvate da su na papiru potpuni gospodari zdravstvenog sistema (politički regulatori i istovremeno menadžeri). ili vlasnici bolnica), ali uz mehanizme koji su direktno u njegovim rukama, ne mogu puno pomoći u realizaciji velikih promjena u funkcionisanju javnog zdravstva. Stoga, iz osjećaja tjeskobe i bespomoćnosti, žele da pored nekolicine službenika u ministarstvu imaju i “svoje” direktore. Vode se nekakvim naivnim pojmom o vojnoj podređenosti – nešto bi naredili, a njima simpatični direktori izvršili su nalog začas. Kao u priči o Aladinu.
To je komedija jer većina ministara koji bi željeli da imaju “svoje direktore” ne mogu tačno objasniti zašto bi to poboljšalo efikasnost njihovog ministarstva.
Ali stvarnost je drugačija. Čak i da je ministar imao potpuno lojalne direktore koji su poslušali svaku njegovu naredbu – da li bi oni zaista mogli nešto bitno? Da li zaista imaju mehanizme koji im omogućavaju da budu operativni? Šta ako problem nije lojalnost direktora ministru, već njihova saradnja sa bolničkim kolektivom? Imaju li prave šargarepe i štapove u rukama? Imaju li liderski autoritet i znanje? A ako ministar “odsiječe” direktora bolnice, koji je bar nekoliko godina navikao da radi s timom, i postavi “svog” novajlija koji nije navikao na to – da li se zaista povećava operativna efikasnost ministra na ovaj način? Smatram da je nešto lakše održavati sastanke sa ljudima koje imenuje sam ministar, ali očigledno glavni cilj ministra nije da ima prijatne sastanke bez stresa, već da reguliše funkcionisanje javnog zdravstva.
U tom smislu, smjena direktora zdravstvenih ustanova “svojim” u mnogome je štetna po efikasnost ministra, a samim tim i slovenačkih pacijenata. Prva štetnost proizilazi iz sukoba interesa, koji u slučaju imenovanja vlastitih direktora onemogućava jasne zahtjeve za njihovu efikasnost i odgovornost. Nije li lakše stalno zahtijevati nešto od ljudi s kojima ste samo u profesionalnom odnosu nego od “svojih”, koji vam mogu čak i skočiti na leđa nekim stranačkim kanalom? Naime, ministar koji želi da radi efikasno treba u najvećoj mjeri da promijeni direktore sa kojima ima previše ličnih ili interesnih (stranačkih) odnosa.
S druge strane, ministar, koji smatra da je potrebno oko sebe imati “svoje” direktore da bi bio operativan, pokazuje cijeloj državi da nema znanja o upravljanju bolnicom. Ministar za operativni rad sa bolnicama nimalo ne pomaže ako postavi sebi lojalnog direktora koji ne zna da upravlja bolnicom. Činjenica je da je upravljanje velikim bolnicama sa hiljadama zaposlenih i stotinama miliona dolara u budžetima jedan od najzahtjevnijih upravljačkih zadataka poznatih zapadnim društvima – to je funkcija koja se može usporediti s upravljanjem velikim aerodromima ili multinacionalnim korporacijama. U svakom udžbeniku bolničkog menadžmenta jasno je napisano da je osoba koja je radila najmanje deceniju, a po mogućnosti i više od pet godina na rukovodećim operativnim funkcijama te bolnice, zrela za ovaj posao. ko će ga ubuduće voditi – a glavni kandidati za budućeg direktora moraju se identifikovati i „podići“ barem nekoliko godina prije nego što preuzmu upravljanje cijelim sistemom. Samo na taj način, kada funkcija krene, mogu zaista početi da vode i upravljaju sistemom, a ne samo da ga upoznaju u svim njegovim komponentama – od logistike medicinske njege i tehnologija, do doživljaja važnosti pojedinih odjela i posebnosti u koordinaciji brojnih i isprepletenih poslovnih, stručnih, akademskih i drugih interesa u bolnici. Istovremeno, kandidati sa ambicijom na rukovodećim pozicijama godinama ranije moraju sistematizovati svoja iskustva u upravljanju bolnicama na nižim nivoima sa postdiplomskim obrazovanjem na studijama zdravstvene organizacije, zdravstvene ekonomije, zdravstvenih tehnologija, upravljačkih vještina.
Ministar, koji smatra da je potrebno oko sebe imati “svoje” direktore da bi bio operativan, pokazuje cijeloj državi da nema znanja o upravljanju bolnicom.
S druge strane, politika je barem posljednjih dvadesetak godina na čelo bolnica sistematski postavljala amatere, koji o zdravstvu nisu znali apsolutno ništa, osim korisničkog iskustva svog ličnog doktora. Do danas niko od ministara nije objasnio motive za tako šokantno kršenje svih kadrovskih principa za upravljanje velikim bolnicama. Stoga ne čudi što su se formirale različite teorije o skrivenim svrhama takve “politike” – od namjernog postavljanja “korisnih trikova” za korumpirani status quodo infiltracije skrivenih stranačkih i lobističkih planova. Uprkos veoma velikoj moralnoj šteti koju su ovakve “teorije zavere” nanele zdravstvenom sistemu (nepoverenje pacijenata u “korumpirane” lekare, obeshrabrenje i nepoverenje zaposlenih u rukovodstvu javnih ustanova, povlačenje lekara u popodnevnu ili punu privatnu praksu) , ministri koji su postavljali redateljske amatere, ni nakon završetka svoje službe nisu mogli razumljivo objasniti svoje čudne odluke.
