Građanski aktivizam u susjedstvu

Hrvatska bez omladinskih prosvjeda

Vlasta Ilišin, znanstvenica s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu: U Hrvatskoj ne postoji kultura prosvjeda. Očekivano je onda da nema kolektivnog ili jače artikuliranog bunta kod mladih, u smislu respektabilnog broja ljudi. Imamo oaze, i to vrlo artikulirane, svjesne. Te oaze, koje su uglavnom intelektualne, mejnstrim mediji tumače kao dokaz demokracije i pluralnosti. Ne čudi me što nema snažnijeg otklona od uvriježenog mišljenja i ne znam koliko dugo će proći dok se to promijeni.

Prof. dr. sc. Vlasta Ilišin zaslužna je znanstvenica Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Ilišin je 2017. javnosti predstavila knjigu ’Generacija osujećenih – Mladi u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća’. Knjiga se sastoji od rezultata istraživanja mladih, u dobi od 15 do 29 godina, provedenog 2013., a zaključci su komparirani s ranijim sličnim istraživanjima iz 1999. i 2004.

’Generacija osujećenih’ interpretira razmišljanja mladih građanki i građana, nudi uvid u njihove strahove i nade, te bi trebala vlasti poslužiti kao alat u kreiranju novih politika.

Sa znanstvenicom smo razgovarali  o obrazovnom sustavu, sudjelovanju mladih na tržištu rada, njihovoj ekonomskoj mobilnosti, politici, percepciji budućnosti…

Vaša istraživanja dokazuju sklonost mladih prema konzervativizmu. Što je tome uzrok?

Gledajući ukupne rezultate istraživanja, zaista se može zaključiti kako su mladi danas konzervativniji od njihovih roditelja. U ukupnim promijenjenim društvenim okolnostima, nakon osamdesetih godina 20. stoljeća, stvari su se lagano pomakle u desno. Naravno, Hrvatska tu nije usamljena. U državama gdje se zbila tranzicija, one najbolje karakteristike liberalne demokracije nisu usvojene, tj. prihvaćene su uglavnom samo formalno. Pritom je niz vrijednosti iz prošlih vremena relativiziran. Za Hrvatsku je karakterističan, kao i za Poljsku (gdje je čak mnogo izraženiji) snažan utjecaj Katoličke crkve na ukupan društveni život. Crkva nije liberalna organizacija. Ona ima svoje dogme , a kada takva institucija ima utjecaj na obrazovanje mladih, onda se to ocrtava i u njihovim stavovima i vrijednostima. Naravno, ne kod svih jednako, ali neki opći generacijski obrasci razmišljanja i ponašanja su jasni.

Kada se generacije imenuje samo jednim slovom, i to onim koji uobičajeno označava nepoznanicu, šalje se kriva poruka da su te generacije lišene bilo kakva prepoznatljivog sadržaja

U Hrvatskoj je za takvo stanje svakako jednim dijelom zaslužan i rat, koji uvijek ostavlja materijalne i nematerijalne štetne posljedice s nizom žrtava. Rat ističe samo neke vrijednosti, ističe nasilno zajedništvo, u smislu da se sve uniformira. Bilo kakav odmak od utvrđenih vrijednosti  tumači se kao ugroza svemu onome što se u krvi steklo. Na koncu, stvara i svete krave. Onda se patriotizam i slobode tumače samo na jedan način, što pridonosi konzerviranju društva.

Mladi u Hrvatskoj teško dolaze do stalnog zaposlenja. Prekarni rad često je jedina opcija.

Hrvatska je, kako svi znamo, po prekarnom radu jedna od vodećih država u Europi. Ljudi počnu raditi dok su još mladi, a onda ih se tako nastavi vucarati, pa na kraju završe u poslovnom odnosu na  određeno kada su već u srednjim godinama. Takav način intenzivira osjećaj  nesigurnosti, nemoguće  je planirati obitelj, građani ostaju kreditno nesposobni… Dakle, posljedice su i psihološke i financijske. Sa stajališta radnika, rad na određeno vrijeme nema niti jednu jedinu pozitivnu stranu.

Kada sam na nekoj konferenciji to izjavila, jedan političar mi je kazao kako mladi ne žele biti vezani za radno mjesto.  Odgovorila sam mu da nitko ne sprečava onoga tko je potpisao ugovor na neodređeno  da dadne otkaz i ode raditi na drugo radno mjesto. Ugovor na neodređeno ne prijeći ekonomsku mobilnost.

Situacija s COVID-om pokazala je da postoji granica do koje možemo komunicirati samo preko tehnoloških pomagala i društvenih mreža

S druge strane, ugovor na određeno, prisiljava radnike da potraže novo radno mjesto i ako to ne žele. Takav način rada odgovara jedino poslodavcu. Teorija o fleksibilnosti rada, mogla bi se uvažiti da ugovori balansiraju interese jedne i druge strane. Međutim sve prednosti su na strani poslodavca, a rizike snosi radnik.

Nerijetko, poslodavci za određene pozicije traže isključivo studentice i studente.

Poslodavac tada, između ostalog, nije dužan uplaćivati u mirovinsko. Sustav je koncipiran tako da mladi radnici niti ne razmišljaju o budućnosti. Teško je očekivati da netko u dvadesetim, pa i tridesetim godinama planira mirovinu. Jednom kada počnu razmišljati, obično bude kasno.

Zašto nije došlo do većeg, organiziranog  bunta mladih?

U javnoj sferi dominantno se čuju moćni, javni glasovi koji govore kako treba biti. To nije specifična hrvatska pojava. Nismo tu jedini, ni posebni. No, Hrvatska nema kulturu prosvjeda. Očekivano je onda da nema kolektivnog ili jače artikuliranog bunta kod mladih, u smislu respektabilnog broja ljudi. Imamo oaze, i to vrlo artikulirane, svjesne.  Ali mejnstrim gazi ostale. Te oaze, koje su uglavnom intelektualne, mejnstrim mediji zatim tumače kao dokaz demokracije i pluralnosti. Ne čudi me da nema snažnijeg otklona od uvriježenog mišljenja i ne znam koliko dugo će proći dok se to promijeni.

Može li rješenje biti jedino globalno? Ili treba prvo djelovati lokalno?

Laskam si da imam realističan stav prema mladima. Pritom je moj background više znanstveni nego aktivistički. To što su ljudi mladi nikako ne smije značiti da moraju u svemu biti privilegirani, ali u nekim situacijama, uvjetno rečeno, trebali bi to biti. U situaciji, kada kao danas imamo odljev mladih i nepovoljnu ekonomsku situaciju, treba artikulirati javne politike koje će ih stimulirati ne samo da ostanu,  već i da budu motivirani raditi u svojoj zemlji, koja bez mladih ljudi neće moći opstati. Nitko ne priječi države da stimuliraju mlade ili da donesu zakonsku regulativu koja će destimulirati rad na određeno, ili primjerice da donese mjere koje će im pomoći pri osiguranju stambenih prostora.  Za to  se ne trebaju čekati velike promjene na globalnom planu.

Pogledajmo kako su se stvari odvijale i u prošlosti… Kako je odmicao kraj Drugog svjetskoga rata,  tako su se mijenjale vrijednosti. Između ostalog, reducirane su vrijednosti države blagostanja i opstalo je malo toga. Ne možemo očekivati da će danas dominantni neoliberalizam uskoro propasti,  no ti spori procesi propadanja uvijek se događaju, tako će biti i s ovim iskustvom. Kapitalizam je žilav, inkomponira pobunu u sebe i počne je prodavati. Za prave promjene globalnog sustava trebat će pričekati.  No spori procesi propadanja , uvijek su se kroz povijest događali, pa će tako jednom  biti i s ovim sustavom.

Mladi uglavnom svijet doživljavaju individualno, imaju probleme sa sazrijevanjem, odabirom karijere, socijalizacijom, a kada uspiju završiti neku školu trebaju naći siguran posao. Ozbiljno bavljenje politikom i društvenom problematikom uglavnom dolazi onda kada se dosegne neki životni standard.

Kako vidite hrvatski obrazovni sustav, koji svakako uvelike utječe na intelektualni i  socijalni razvoj mladih ljudi.

Naši studenti kada odu u inozemstvo, zahvaljujući svojem širokom znanju, nerijetko budu superiorni  kolegama iz drugih zemalja.  Mislim da hrvatsko obrazovanje nije najgore moguće, ali to nipošto ne znači da neke stvari ne treba reformirati.

U Velikoj Britaniji  prije četrdesetak godina gotovo  40 posto mladih, s napunjenih 18 godina, nije imalo nikakve kvalifikacije. Znači, nisu imali neku stručnu kvalifikaciju, niti su upisali studij.  U Hrvatskoj je tada, samo desetak posto njih bilo u takvoj situaciji.

Hrvatska se prilagodila standardima, koji su nametali da se pod svaku cijenu stekne struka, no to nije bila rak rana našeg obrazovnog sustava.  Naravno da je i deset posto mladih bez kvalifikacija previše, no  inzistiranje na prioritiziranju toga problema bilo je, za naš sustav, pretjerano.  Snage je trebalo uprijeti u nešto drugo.

Obrazovanje se danas uglavnom promatra kao priprema za tržite rada.

Obrazovni sustav treba stvoriti što osposobljenije ljude. Sve se brzo mijenja, što znači samo da treba još bolje usvojiti generička, opća znanja, koje  nam pomažu da kasnije  lakše usvojimo nove vještine. U većini zanimanja oduvijek se pojavljivao neki novi dio posla, koji je trebalo svladati.  Bazična znanja pomažu nam da to novo znamo gdje i kako smjestiti.

Osobno, zastupam prosvjetiteljski stav.  Za mene obrazovanje znači stjecanje znanja. Zato mislim da treba postojati neki osnovni  kvantum znanja, koji moramo svi steći.  Ne mogu svi predmeti biti izborni.  Da bi se moglo logički razmišljati, prvo treba znati neke činjenice. Da biste došli do znanja, treba usporediti činjenice. Ne treba preopterećivati, već  selektirati ono nešto što bi svi trebali znati, bez obzira na kasniju struku. Stjecanje znanja nije lagan posao.

U situaciji kada, kao danas, imamo odljev mladih i nepovoljnu ekonomsku situaciju, treba artikulirati javne politike koje će ih stimulirati ne samo da ostanu,  već i da budu motivirani raditi u svojoj zemlji, koja bez mladih ljudi neće moći opstati

Da se vratimo još malo na vaše istraživanje. U njemu stoji   kako je 45 posto mladih bez stranačke preferencije, 54 posto  njih je bez interesa za politiku, a 57 posto ih nije zadovoljno demokracijom. Istovremeno sve  su više konzervativni.  Kako bi to protumačili?

Ti podaci nisu međusobno u sukobu.  Dok su glasači još mladi, dakle kada s 18 godina prvi put izlaze na izbore, više od pedeset posto njih reflektira politički izbor roditelje. Bunt uglavnom dolazi kasnije.

Mlade niti prije politika nije zanimala nešto previše. To se može objasniti životnim ciklusima. Oni uglavnom svijet doživljavaju individualno, imaju probleme sa sazrijevanjem, odabirom karijere, socijalizacijom, a kada uspiju završiti neku školu trebaju naći siguran posao. Ozbiljno bavljenje politikom i društvenom problematikom, uglavnom dolazi onda kada se dosegne neki životni standard.  Tada raste svijest da politika utječe na njihov život.  Naravno, uvijek postoje političke enklave koje su osviještene i puno ranije.

Istraživanja su pokazala i kako su mladi sve više skloni pragmatizmu i individualizaciji.

To vam je ona priča da je svako kovač svoje sreće. Donekle je to točno i stoga treba razvijati osobnu odgovornost. Međutim ta se teza perfidno  koristi tako da se pošalje poruka kako onaj tko nije uspio, uvijek je za to sam kriv. Time se oslobađa nositelje vlasti obveze da osiguraju društvene uvjete gdje svatko ima mogućnosti da ostvari svoje životne i profesionalne ciljeve. Naravno, nemaju svi iste ambicije, niti sposobnosti, no svi trebaju imati priliku da mogu doseći vlastiti maksimum.

Mladi prate društvene tokove, a mnogi od njih nikada ne dopru do razine da se pitaju za izvorište nekog problema. Kao pojedinac teško možeš nešto promijeniti, a u drugi plan je palo osvještavanje zajedničkih problema i solidarnost. Govorim to u kontekstu ove individualizacije pod svaku cijenu, koja se danas propagira, i koja vodi do slabljenja sindikata i neprepoznavanja zajedničkih interesa. U takvim uvjetima nema mogućnosti zajedničke akcije.

Ugovori na određeno prisiljavaju radnike da potraže novo radno mjesto i ako to ne žele. Takav odnos odgovara jedino poslodavcu. Teorija o fleksibilnosti rada mogla bi se uvažiti kada bi ugovori balansirali interese jedne i druge strane

Mladi u vrijeme pandemije sve više traže psihološku pomoć. Kako se oni nose s epidemijom? Što svi zajedno možemo naučiti iz ove nesretne situacije?

Kod nas je nažalost traženje psihološke pomoći stigmatizirano, pa vjerujem kako je cijela situacija s COVID-om 19 i lockdownom, konačno ponukala one koji su se prije pandemije dvoumili trebaju li s nekim porazgovarati,  da sada konačno odluče potražiti pomoć

Ljudi su socijalna bića, a treba biti svjestan činjenice kako je za mlade karakteristično da uvelike trebaju društvene kontakte. U doba mladosti pojedinac se odmiče od matične obitelji i vršnjaci  postaju važniji od obitelji, koja seli na rezervnu poziciju.  Ova situacija pokazala je da postoji granica do koje možemo komunicirati samo preko tehnoloških pomagala i društvenih mreža. Ništa time ne želim reći protiv tehnologije, niti društvenih mreža. No ona ima svoje limite.

Sada se pokazalo i da škola nije toliko omražena institucija, koliko se mislilo. Nadam se da ćemo shvatiti da se ne može svaka aktivnost i društveni odnos supstituirati  tehnologijom.

Mediji i marketinški stručnjaci zabavljaju se pričama i analizama o razlikama između generacija X,  Y i Z.  Vjerujete li u uopće u neke velike razlike između tih generacija?

Ne vjerujem u te razlike i to mi je označavanje ponajprije smiješno. Nigdje u stručnoj literaturi nisam našla što bi točno trebalo razdvajati te  generacije osim godina rođenja. Naprosto nema dovoljno znanstveno utemeljenih saznanja o specifičnim socijalnim obilježjima tih navodno različitih generacija. Nadalje, kada se generacije imenuje samo jednim slovom, i to onim koji uobičajeno označava nepoznanicu (poput slučajeva koje ste naveli), šalje se kriva poruka da su te generacije lišene bilo kakva prepoznatljivog sadržaja.

Pogledaj više

Građani u akciji